Algorithm as our DJ: why we listen to more music but enjoy it less

Slušamo više muzike nego ikad, ali je sve manje uživamo — pojavu koju David Macias, predsjednik američke kompanije Thirty Tigers, pripisuje prekomjernom oslanjanju muzičke industrije na algoritme. Svoju dijagnozu, uz prijedloge za rješenja, iznosi u knjizi "Circulation: How Culture Moves in the Age of Algorithm".

Macias je 2001. suosnovao Thirty Tigers, nezavisnu kuću koja se bavi distribucijom muzike, uslugama za izdavačke kuće i menadžmentom, a poznata je po poslovnom modelu koji umjetnicima omogućava da zadrže vlasništvo nad svojim snimcima. Upravo ga je ta pozicija u nezavisnoj muzičkoj sceni, kaže, navela da počne razmišljati o tome kako algoritamske preporuke, koje bi teoretski slušaocima trebale pomoći da otkrivaju novu muziku, zapravo zatvaraju ljude u već poznate scene i žanrove. Odlomci iz knjige uskoro će biti objavljeni na Maciasovom Substacku.

Preporuke umjesto otkrivanja

"Prije otprilike dvije godine posao je jednostavno počeo izgledati lošije i nisam mogao da shvatim zašto je teže", ispričao je Macias u razgovoru za Variety održanom u Nashvilleu tokom manifestacije AmericanaFest. Prema njegovim riječima, ljudi su se osjećali izgubljenije, a razlog vidi u tome da je logika algoritma preuzela industriju. Macias navodi procjene da 70 do 80 posto svega što danas konzumiramo, uključujući društvene mreže, dolazi putem algoritamskih preporuka.

"Iskreno, bio sam pomalo na nekoj... ne bih rekao tački krize. Nije bilo da sam morao otpuštati zaposlene ili da sam mislio: 'Ovo više nije zabavno, odlazim.' Ali, znate, sada sam u šezdesetima i pomislio sam — ako je ovo to, možda ima boljih ljudi od mene za ovo", priznaje Macias, uvjeren da nije sam u tome. Smatra da ono što se događa potiče "motor kulturne otuđenosti" i pita koliko ljudi iz muzičke industrije danas s ponosom može reći da im je odnos s kulturom odličan.

Naglašava, međutim, da njegova knjiga nije napad na platforme poput Spotifya. "Ako nekoga nazoveš đavlom, postaje vrlo teško naći zajedničko rješenje", objasnio je, dodajući da su mu sve osobe koje je sreo u Spotifyu bile ugodni ljudi zainteresirani da slušaocima ponude dobru pjesmu. Problem je, smatra, u posljedici, a ne u namjeri: takav sistem stvara ukočen muzički ekosistem u kojem nam se stalno serviraju iste pjesme, a krajnji ishod je kulturno isključivanje publike.

Macias je raščlanio i poslovnu logiku platformi: one su orijentisane na zadržavanje korisnika, a i malo povećanje tog zadržavanja dugoročno donosi veliku vrijednost. Platforme, dakle, ne pokušavaju nikoga prevariti — pokušavaju ugoditi publici. No, tu se otvara pitanje šta zapravo tražimo: psihologiju našeg odnosa s udobnošću i sigurnošću, što se ogleda i u snažnom valu nostalgije.

Kao primjer navodi podatke iz Luminate studija: 2024. godine, po njegovim navodima, oko 49 posto svih slušanja otpadalo je na muziku objavljenu u prethodnih pet godina, a procjene za prošlu godinu, kako kaže, pokazuju pad tog udjela na 43,6 posto. Ljudi se, tumači Macias, tješe muzikom iz vremena kada im se činilo da život bolje razumiju, a algoritam na to odgovara dodatnim serviranjem poznatog sadržaja — što može voditi samo nazadovanju. U knjizi zagovara suprotan put — više dodirnih tačaka za zajednicu i živu kulturnu razmjenu.

Macias i sam nosi nostalgiju za mladenačkim vremenima — ali za vremenom kada su muzičke revolucije nastajale ukrštanjem žanrova. Knjigu počinje pričom o Fab 5 Freddyju, koji je prijateljevao s Blondie, Grandmaster Flashom, Andyjem Warholom i drugima, djelujući kao posrednik koji je spajao različite svjetove. Pjesma "Rapture" nastala je zato što je na večeri u kući Debbie Harry i Chrisa Steina imao kasetu s muzikom Grandmaster Flasha — pustio ju je, svidjela im se, i sljedeći put kad su snimali, sjetili su se toga. "Rapture" je postala prvi pop hit broj jedan uopšte s repovanjem. "Imao sam 14 godina i sjedio u Lakelandu na Floridi, gledao 'Friday Night Videos' i vidio stvari koje nikad prije nisam vidio — cool, drugačije i uzbudljive", sjeća se Macias.