Britanija puni državne investicijske fondove s 20 milijardi funti, raste debata o skrivenom dugu

Dva državna investicijska tijela glavni su pobjednici novog britanskog budžeta. Nacionalni fond bogatstva (NWF) i British Business Bank (BBB) dodatno će biti pojačani kapitalom, čime postaju još važniji u vladinoj strategiji privrednog rasta.

NWF će u sljedećih pet godina dobiti dodatnih 15,4 milijardi funti, povrh postojećih 27,8 milijardi, dok će BBB primiti još pet milijardi uz već raspoloživih 25,6 milijardi. Vlada najavljuje da će dodatni kapital donijeti „preko 100.000 radnih mjesta širom zemlje".

Riječ je o takozvanim PuFin-ima – javnim finansijskim institucijama koje ulažu u privatna sektorska sredstva, bilo direktno bilo putem fondova trećih strana, sa ciljem ostvarivanja profita za poreske obveznike ili barem prinosa koji dostiže ili nadmašuje cijenu državnog zaduživanja.

Zaobilaženje fiskalnih pravila?

Postavlja se, međutim, pitanje da li kancelar John Healey na taj način zaobilazi fiskalna pravila. Njegova prethodnica Rachel Reeves izmijenila ih je u budžetu za 2024. tako da se vrijednost finansijskih sredstava, poput kredita i udjela NWF-a i BBB-a u kompanijama, oduzima od javnog duga.

Pristalice smatraju da princip ima smisla: sve dok imovina ovih institucija zadržava vrijednost i pokriva kamatu na dodatno zaduživanje – što je ključan uslov – riječ je o načinu povećanja ulaganja. Više projekata može se sagraditi brže i eventualno jeftinije, a više kompanija može uspjeti, na kraju u korist javne kase.

Kritičari, među kojima je desno orijentisani Centar za političke studije (Centre for Policy Studies) izvještajem prošle sedmice, vide „finansijski trik" koji prikriva stvarnu visinu zaduživanja i siječe probleme, slično kao inicijativa privatnih finansija iz doba Blaira. Taj institut zatražio je da se ovlasti PuFina ograniče.

Pretpostavlja se da će Healey ignorisati taj savjet. PuFini se nalaze u središtu njegove teorije rasta – ideje o „privlačenju" privatnih ulaganja i raspodjeli novca po regijama.

Šta se ulaže i gdje

Državna tijela za zajednička ulaganja nisu novost – koristile su ih vlade različitih orijentacija, a George Osborne je pokrenuo čak i Green Investment Bank. NWF, uprkos nazivu koji asocira na norveški fond bogatstva, dijelom samo nadomješta infrastrukturno kreditiranje koje je prije brexita obavljala Evropska investicijska banka. BBB se fokusira na kapital za mlade, brzorastuće kompanije, čime odgovara na prazninu koja se spominje decenijama.

Ipak, postoje dvojbe o mogućem pretjeranom korištenju. Načelo „adicionalnosti" nalaže da ove institucije trebaju donijeti nešto dodatno, a ne zamjenjivati privatni kapital – da privlače, a ne potiskuju ulaganja. Ta granica zna biti mutna.

Sporna je, primjerice, uloga od 25 miliona funti koju je BBB uložio u Kraken Technologies, softversku firmu koja se izdvaja iz Octopus Energyja. Kompanija je vrijedila čak 6,45 milijardi funti, pa nije bila riječ o malom preduzeću, a iznos je bio zanemariv u okviru šire prikupljanja kapitala od milijardu dolara.

Slično tome, Centar za političke studije pita se zašto je NWF pozajmio Scottish Poweru, „kompaniji sa investicionim rejtingom i španskim matičnim društvom sa investicionim rejtingom", za projekte nadogradnje elektroenergetske mreže. Mogućnost NWF-a da odobrava dugoročne kredite vjerovatno je pomogla finansiranju, ali regulisana komunalna preduzeća trebala bi sama stajati na nogama. Nije li bilo boljih ciljeva za kredite NWF-a?

S druge strane, sajtovi obje institucije nude brojne primjere koji se uklapaju u prioritete vlade, poput naknadnog ulaganja BBB-a od 100 miliona funti u Oxford Quantum Circuits, firmu za kvantno računarstvo.

Prinosi tek treba da se pokažu

Obecanje prinosa sličnih državnim obveznicama za sada nije oboreno. BBB navodi „prilagođeni petogodišnji prinos od 3,9 posto", uz napomenu da bi brojka bila viša kad bi se računale samo komercijalne aktivnosti. Kod NWF-a je prerano za ocjenu: prošlogodišnji prinos na kapital iznosio je -2,6 posto, ali prinos na nivou državnih obveznica obećan je tek za 2030-31.

Obaveza zajedničkog ulaganja sa zahtjevnim privatnim investitorima vjerovatno je korisna. No pitanje adicionalnosti ostaje otvoreno. „Procjena adicionalnosti nije egzaktna nauka, već stvar prosudbe", priznaje NWF u svom okviru o uticaju.

Počinje izgledati nužnim osnivanje tijela sličnog Uredu za budžetsku odgovornost (OBR) koje bi nadziralo te prosudbe. Kako rastu alokacije Trezora, postoji rizik da se definicija „adicionalnog" sve više rasteže. Za sada su PuFini krajnje odgovorni isključivo svom jedinom dioničaru – Trezoru.

Institut za fiskalne studije (IFS) naveo je u procjeni prije budžeta: „Ako vlada slijedi duh smjernica i nastoji izgraditi portfelj ulaganja usklađen s vladinim prioritetima koji donosi profit, slučajevi u kojima ulaganje može ići kroz PuFine mogu se pokazati relativno ograničenima." Resolution Foundation, pak, tvrdi da je kapacitet NWF-a, uprkos dodatnih 5,8 milijardi funti od Reeves, „jedva pratio inflaciju".

Nadziranje PuFina i osiguranje da se drže svog mandata adicionalnosti, međutim, jednako je važno. Bit će problema ako se ponašaju poput gladnih galebova.