Britanski domovi građeni da čuvaju toplotu postali problem: klima uređaj više nije tabu

Velika Britanija ulazi u ljeta na koja njezini domovi nisu bili pripremljeni. Kuće i stanovi od pune cigle, građeni da zadrže toplotu zimi, tokom toplotnih talasa postaju prostori koji se noću uopšte ne hlade. Zidovi tokom dana upijaju vrućinu, a potom je satima vraćaju u sobe.

Takvo iskustvo opisuje Mandy Bourne, koja sa 80-godišnjom majkom živi u stanu na posljednjem spratu socijalne zgrade u West Midlandsu. Obje imaju zdravstvene probleme koje su nedavni toplotni talasi dodatno pogoršali. Mandy boluje od hronične opstruktivne bolesti pluća i kaže da zbog promjena temperature stalno poseže za inhalatorom. „U stanu je užareno. Sunce jednostavno prži unutra“, opisuje ona, dodajući da ponekad ne može disati.

Gradovi noću i do sedam stepeni topliji

Zadržana toplota u građevinskom materijalu ima mjerljive posljedice. Noćne temperature u gradskim centrima mogu biti do 7 stepeni Celzijusa više nego u okolnim ruralnim područjima. Riječ je o efektu takozvanog urbanog toplotnog ostrva, koji je najopasniji u ranim jutarnjim satima, kada tijelo traži hladniji zrak, a ne može ga pronaći.

Istraživači Univerziteta u Birminghamu modelirali su jedan od ranijih toplotnih talasa u West Midlandsu i došli do zaključka da je sam efekat toplotnog ostrva odgovoran za otprilike polovinu od 130 smrtnih slučajeva povezanih s vrućinom.

Improvizirana „hladna soba“

Jo Shields, šefica održivosti u stambenom udruženju Walsall Housing Group (whg), koje posjeduje 23.000 domova u Walsallu i širem području Midlandsa, kaže da iste pritužbe sluša iznova. Toplota, objašnjava ona, ostaje zarobljena u betonu i cigli, pa noćno hlađenje postaje sve teže.

Prošlog ljeta stanari naselja Ellum Pointe, whg-ovog projekta za osobe starije od 55 godina, javili su stanodavcu da svoje stanove jednostavno ne mogu rashladiti. Rješenje je bilo improvizirano: zajednička prostorija je zatvorena, prozori i vrata zabravljeni, a unutra je postavljen mobilni klima uređaj. Tako je, prema riječima Shields, nastala interna „hladna soba“. Ona to upoređuje s toplim prostorima koji su tokom pandemije otvarani za ljude koji nisu mogli platiti grijanje.

Posao Jo Shields do sada je bio usmjeren na dekarbonizaciju, odnosno smanjenje emisija iz stambenog fonda. Sada taj zadatak mora uskladiti s potrebom da se domovi prilagode sve većim vrućinama. S istim izborom suočavaju se stanodavci širom zemlje, a pred Britanijom stoje dva pitanja: treba li prihvatiti klima uređaje uprkos njihovoj cijeni i posljedicama, te koliko novca usmjeriti u prilagođavanje domova, a koliko u smanjenje emisija.

Četiri decenije jednog prioriteta

Bogate zemlje su posljednjih 40 godina najveći dio napora usmjeravale na smanjenje emisija gasova koji uzrokuju klimatske promjene, što se naziva mitigacijom. Prilagođavanje, poput projektovanja domova otpornijih na visoke temperature ili ugradnje klima uređaja, nije uvijek dobijalo istu pažnju. Smanjenje emisija smatrano je moralno ispravnim jer su upravo bogate države proizvele najveći dio gasova koji su zagrijali planetu.

Takav pristup odrazio se i na raspodjelu novca. U 2023. godini za mitigaciju je izdvojeno 1,8 biliona dolara, dok prilagođavanje nije dobilo ni pet posto tog iznosa – globalno je prikupljeno 65 milijardi dolara. Veća ulaganja u adaptaciju mnogi su doživljavali kao predaju u borbi protiv klimatskih promjena.

Gatesov memorandum i reakcije

Taj prevladavajući stav u međuvremenu je doveden u pitanje. Bill Gates, koji je milijarde uložio u čiste tehnologije, u memorandumu objavljenom prošle godine iznio je ocjenu da je fiksacija klimatskog pokreta na temperaturne ciljeve, koju je nazvao „sudnjim danom“, odvukla novac od stvari koje najviše poboljšavaju život ljudi u toplijem svijetu. Klimatske promjene su ozbiljne, napisao je, ali „neće dovesti do propasti čovječanstva“. Vlade bi, prema njegovom mišljenju, trebale ulagati u hlađenje u zemljama kojima je ono potrebno.

Objava je izazvala kritike klimatologa, koji su Gatesa optužili da gradi argumente na „lažnim dihotomijama“, suprotstavljajući mitigaciju i adaptaciju. Pojedini, među njima i američki predsjednik Donald Trump, memorandum su protumačili kao znak da milijarder „konačno“ podržava uvjerenje da su klimatske promjene izmišljotina.

Gates je na to odgovorio da se ne zalaže protiv smanjenja emisija, nego za to da se novac troši tamo gdje najviše umanjuje ljudsku patnju. Rasprava koja je uslijedila razotkrila je pravu liniju podjele koja ovog ljeta izbija na površinu: ne pitanje treba li smanjivati emisije ili se prilagođavati vrućini, nego koliko novca uložiti u jedno, a koliko u drugo.

Profit odnosi pobjedu

Postoji još jedan razlog koji zamućuje sliku i pomaže objasniti zašto je smanjenje emisija postalo glavni prioritet – u to se isplatilo ulagati. Toplotne pumpe i električni automobili mogu se prodati. Ulaganja u sjenu, ventilaciju te hladnije bolnice i domove, s druge strane, donose malo toga što bi se moglo nazvati bankabilnim povratom, iako dugoročno smanjuju troškove klimatskih promjena.

Neravnoteža upisana u zakon

Baronica Brown, poznata i kao inženjerka Julia King, koja predsjedava komitetom za adaptaciju pri britanskom vladinom Komitetu za klimatske promjene (Climate Change Committee), tvrdi da je ta neravnoteža upisana u britanski zakon. Prema Zakonu o klimatskim promjenama (Climate Change Act), mitigacijska polovina njenog komiteta preporučuje pravno obavezujuće ugljične budžete koje ministri moraju ispuniti i o kojima se svake godine polaže račun. Adaptacija nema takve „zube“: vlada sama piše vlastitu procjenu rizika i vlastite planove.

„U suštini, vlada napiše esej, a naš posao je da kažemo radi li ona ono što je u svom eseju rekla da će raditi. Ne i da kažemo jesu li te stvari uopšte dobre“, objašnjava Brown. Njen komitet, kaže, već „skoro 20 godina čupa kosu“ zbog toga. Ove godine, međutim, situacija je drugačija – komitet je, u savršenom trenutku, objavio izvještaj baš dok su se vrućine obrušile na zemlju.