„Club Kid": Firstmanov film o kvir promoteru koji postaje otac — napadnut kao „konzervativan"

Film „Club Kid", prvi cjelovečernji igrani film redatelja Jordana Firstmana, koji igra i glavnu ulogu, donosi priču o Peteru, kvir promotoru zabava iz Brooklyna koji saznaje da ima devetogodišnjeg sina. Arlo, kojeg glumi Reggie Absolom, stiže iz Londona s pratnjom, a njegova majka, koja ga je odgajala, nedavno je izvršila samoubistvo. Peter je dijete začeo tokom slučajnog seksualnog susreta u trojci (three-way encounter) na jednoj od svojih klubskih zabava koje su se dešavale oko 4 sata ujutro.

Odgovornost za Arla iznenada je pala na Petera — nešto što nije želio, ali o čemu, barem zasad, nema mnogo izbora. Kako se počinju družiti, među njima se postepeno razvija odnos u kojem obojica traže šta jedno drugome znače. U osnovi je riječ o priči koju smo viđali već mnogo puta, od „About a Boy" do „Big Daddy": bezbrižan čovjek-dijete koji živi u neobuzdanom hedonizmu otkriva da želi odrasti i brinuti se o nekome drugome. Ta drama je, prema recenziji, autentična i emotivno iskrena.

Uron u klupsku kulturu

Ono po čemu je „Club Kid" poseban jeste način na koji Firstman uranja gledaoca u svijet kvir klupske kulture — s energijom, ličnošću i detaljima iz života, uključujući prizore kokainskih i ketaminskih opijanja. Recenzija navodi da je žurka od najranijih dana gej oslobođenja bila ključni izraz kvir slobode i da to i danas jest. Disco je, kako se dodaje, potekao iz underground gej klubova ranih sedamdesetih, a dio Peterova ugleda kao promotera leži i u tome što njegove zabave danas jesu biznis, ali ostaju underground.

Ipak, film ne slavi taj svijet bezrezervno. Scene žurki predstavljaju i širu sliku kulture zabave koja traje od kasnih šezdesetih — od disko klubova, preko industrijskih plesnih klubova osamdesetih i rejvova devedesetih, do savremenih oblika — i koja u sebi nosi klice razaranja. Kao i sam Peter, film počinje postavljati pitanje: je li to način na koji treba živjeti?

Upravo zato što film to pitanje postavlja, određeni krugovi osuđuju ga nazivajući ga „konzervativnim", tvrdeći da je priča o kvir muškarcu koji okreće leđa vlastitoj dekadenciji radi porodice nešto što bi odobravala čak i Nancy Reagan. Recenzija, međutim, smatra da ta oznaka promašuje: Firstman, koji je i sam proizašao iz te scene, ne propituje je na puritanski ni moralistički način, nego iznutra, sa znanjem i iskustvom.

Ono što recenzija u filmu smatra briljantnim jeste uvid da žurka koja nikad ne staje, iako je ukorijenjena u osjećaju zajednice, možda još dublje korijeni u zavođenju koje osjećamo kada se opijamo samima sobom. To je skrivena čar kulture zabave — uzbuđenje i ljepota, ali možda i laž. Žurka ne mora prestati, ali je možda vrijeme da je prestanemo smatrati neupitnim spasenjem, bez da se zapitamo, kao što to čini „Club Kid", šta nam ona zapravo radi.