Crteži 50 učesnika otkrili vezu oblika prostora i boja u iskustvima na rubu smrti

Istraživačica u području neurofenomenologije France Lerner s Univerziteta u Haifi u Izraelu i njeni kolege zato su se odlučili za drugačiji pristup: umjesto standardnih upitnika, pitali su učesnike da iskustva nacrtaju, pretpostavljajući da crteži mogu otkriti obrasce koje riječi ne mogu.

U studiji je učestvovalo 50 osoba koje su prijavile iskustva na rubu smrti. Kroz vođene online sesije, uz katalog geometrijskih piktograma, one su rekonstruisale sjećanja: raščlanile su doživljaj na faze, prikazale oblik svakog prostora, označile gdje su se u njemu nalazile, kako su se kroz njega kretale i koje su boje pamtile.

Uprkos duboko ličnoj prirodi tih iskustava, određeni oblici stalno su se ponavljali. Istraživači su izdvojili četiri glavne kategorije: konusne prostore, među kojima je i poznati tunel; široke zakrivljene prostore poput lukova; ravnije prostore s blažom zakrivljenošću; te prostore koji okružuju posmatrača sa svih strana, poput unutrašnjosti kugle ili ovala.

Bezbojni tuneli, obojeni lukovi

Najzanimljiviji nalaz odnosio se na boje. Od 28 rekonstruisanih konusnih prostora, njih 22 bilo je ahromatsko — doživljeno u crnom, bijelom, sivoj ili svjetlosti bez prepoznatljive boje. S druge strane, 27 od 31 širokog zakrivljenog prostora učesnici su percipirali u boji. Preostale dvije kategorije pokazale su mješavinu obojenih i bezbojnih doživljaja, ali je kontrast između tunela i širokih zakrivljenih prostora bio posebno uočljiv.

Ta veza između oblika i boje mogla bi, prema riječima Lerner i njenih kolega, pružiti tragove o perceptivnim procesima iza takvih iskustava. Neurološka i perceptivna istraživanja već dokumentuju slične vizuelne odnose. Primjer je tunelski vid, koji nastaje kada je poremećena opskrba retine ili mozga kiseonikom pa se vidno polje sužava. Prevlaka crne, bijele i sive u tunelima sličnim prostorima ima i paralelu u normalnom vidu: pri slabom osvjetljenju oči postaju manje osjetljive na boju jer vid u sumrak preuzimaju ćelije osjetljive na svjetlost. Neki od prostranijih prostora koji okružuju posmatrača slični su, pak, Ganzfeld efektu — fenomenu u kojem nepromjenjivo, prazno vidno polje može izazvati neobična perceptivna iskustva, uključujući halucinacije.

Nalazi upućuju na to da ova naizgled nepredvidiva iskustva možda ipak nisu tako slučajna te da bi njihova neobična geometrija mogla pomoći u razumijevanju onoga što se dešava u mozgu na granici između života i smrti.

Ograničenja istraživanja

Te sličnosti, međutim, ne dokazuju šta je uzrokovalo iskustva učesnika. Istraživači naglašavaju da je studija zamišljena tako da opiše i uporedi zapamćene prostore, a ne da utvrdi mehanizme odgovorne za njih.

Učesnici su bili relativno mala, samoselektovana grupa, a iskustva su rekonstruisali iz sjećanja koja su u nekim slučajevima stara i više godina. Iako su piktogrami zasnovani na ranijim istraživanjima, ponuda unaprijed odabranih oblika mogla je uticati na način rekonstrukcije, a i samo vođenje sesija moglo je unijeti suptilne pristranosti. Budući da nije postojala kontrolna grupa koja bi rekonstruisala druge vrste neobičnih iskustava, nemoguće je znati jesu li ovi obrasci jedinstveni za iskustva na rubu smrti.

Ipak, obrasci dobijeni vizuelnim zapisivanjem sjećanja otkrivaju ono što su ranija istraživanja u velikoj mjeri zapostavila — i sugeriraju da proučavanje ovakvih iskustava možda zahtijeva postavljanje pitanja na drugačiji način.