Da li sipe zaista hipnotišu svoj plijen? Naučnici nude drugačije objašnjenje

Sipe, bliske rođakinje hobotnica, spadaju među najvještije prikrivene lovce u moru. Dok se približavaju žrtvi, preko njihove kože prolaze valovi boja, a plijen u tom trenutku kao da se ukoči. To sipi daje dovoljno vremena da munjevito ispali dva specijalizovana lovačka pipka i privuče žrtvu do svog kljuna. Zbog tog prizora često se postavlja pitanje mogu li sipe zapravo hipnotisati plijen. Stručnjaci koje je konsultovao Live Science kažu da je odgovor najvjerovatnije negativan, ali da iza šarenog spektakla stoji još zanimljiviji mehanizam.

Spor i oprezan prilaz

Sipe su vizuelni lovci koji se oslanjaju na svoje velike i složene oči da pronađu i prate potencijalni obrok. Bret Grasse, voditelj odjela za glavonošce u Laboratoriji za morsku biologiju u Woods Holeu u Massachusettsu, objašnjava da njihova strategija podrazumijeva spor i prikriven prilaz, kako ne bi uzbunile škampa, ribu ili raka koje vrebaju.

Tokom prilaska sipe često izvode upadljiv prikaz, stvarajući pokretne pruge preko cijelog tijela. Za to su zaduženi posebni tipovi ćelija koje reflektuju svjetlost – iridofore, leukofore i hromatofore. One se skupljaju i šire proizvodeći određene boje i uzorke, i to u roku od nekoliko milisekundi.

Zašto nije hipnoza

Hipnoza se definiše kao mentalno stanje pojačane opuštenosti i izmijenjene svijesti i smatra se jedinstvenim ljudskim psihološkim stanjem. Istraživanja o tome mogu li ribe biti hipnotisane vrlo su rijetka. Studija iz 2005. godine pokazala je da je stalni mlaz vode usmjeren kroz ribu vrste Chrysophrys auratus dovodi u nepokretno stanje slično hipnozi. Drugo istraživanje proučavalo je djelovanje sedativnih lijekova poput benzodiazepina i barbiturata na zebrice i utvrdilo da te ribe imaju molekularne receptore za takve supstance, što doprinosi njihovoj nepokretnosti. Međutim, nikada nije direktno ispitano može li se riba vizuelnim putem dovesti u stanje nalik hipnozi.

Neke životinje, poput kokošaka, mogu zapasti u takozvanu toničku nepokretnost – nevoljno i privremeno stanje nereagovanja koje se kod ljudi i životinja javlja nakon ekstremne traume. Ipak, Connor Gibbons, voditelj postrojenja za glavonošce na Univerzitetu Columbia, kaže da je malo vjerovatno da promjene boje kod sipa zaista „hipnotišu“ plijen.

Maska koja zbunjuje žrtvu

Prema jednom od tumačenja, šareni prikaz služi kao domišljata kamuflaža. Dok se valovi različitih boja spuštaju niz tijelo sipe, njen oblik postaje manje uočljiv, pa je plijen ne prepoznaje kao prijetnju od koje treba pobjeći. Gibbons to opisuje kao situaciju u kojoj žrtva vidi tek dio nečega što joj se približava i ne može zaključiti je li riječ o grabežljivcu ili samo o valovima koji prolaze – a kada shvati, već je prekasno.

Kada se dovoljno približi, sipa iz malih skrivenih džepova pored usta ispaljuje dva duga, specijalizovana pipka za hranjenje. Grasse to poredi s jezikom kameleona koji izlijeće da zgrabi nesvjesnog insekta, uz napomenu da pipci izlete u tren oka, prije nego što plijen stigne da reaguje i pobjegne. Žrtva se potom privlači prema ustima, probija oštrim hitinskim kljunom i ubrizgava joj se otrov. Otrov sipi omogućava da u lovu troši manje energije, jer, kako navodi Grasse, ne želi nepotrebno da se bori s plijenom dok pokušava da jede.

Kamuflaža ili ometanje

Ideja da sipe bojama sakrivaju obris svog tijela samo je jedno od objašnjenja. Drugi istraživači, među kojima je i Grasse, svjetlosne prikaze tumače kao način ometanja plijena. On kaže da sipe u suštini daju sve od sebe da ne uzbune žrtvu svojim prisustvom. Razbijanjem vizuelne cjeline svog tijela mogu uvjeriti plijen da nisu tako velike ni opasne kao što jesu. Da li su ti prikazi prije svega maska ili sredstvo ometanja, još treba razjasniti, kaže Gibbons, a naučnici moraju bolje razumjeti i kako sipa kontroliše svoj smrtonosni prikaz boja na koži. „Presuda još nije donesena o tome šta se tačno dešava“, zaključuje on.