Dim iz Indonezije guši Maleziju i Singapur, stručnjaci traže odgovornost zagađivača

Dim iz šumskih požara u Indoneziji, najgorih u toj zemlji u posljednjoj deceniji, u protekla dva mjeseca zamaglio je nebo nad Malezijom i Singapurom i podstakao rasprave o tome može li neko za to pravno odgovarati. Najveći dio zagađenja pripisuje se krčenju zemljišta koje provode vlasnici plantaža palminog ulja u Indoneziji.

Požari su, prema procjenama, progutali više od dva miliona hektara (oko pet miliona jutara) zemlje na indonezijskom arhipelagu. Zbog dima su veliki gradovi u Maleziji i Singapuru dospjeli na vrh svjetskih lista s najlošijim kvalitetom zraka.

Sporazum bez mehanizma prisile

Države jugoistočne Azije formalno su obavezane da zajedno sprječavaju prekogranično zagađenje zraka. ASEAN-ov sporazum o prekograničnom zagađenju dimom, potpisan 2002. godine, pravno je obavezujući za svih 11 članica Udruženja država jugoistočne Azije i predviđa borbu protiv dima kroz „usklađene nacionalne napore i pojačanu regionalnu i međunarodnu saradnju“.

Problem je, međutim, u tome što sporazum ne predviđa provedbu pred nekim sudskim tijelom poput Međunarodnog suda pravde, koji zahtijeva da sve strane prihvate njegovu nadležnost. Nesuglasice oko tumačenja i primjene sporazuma mogu se rješavati isključivo pregovorima. Koordinacioni ured predviđen tim ugovorom, smješten u Džakarti, otvoren je tek u aprilu ove godine, gotovo četvrt stoljeća nakon što je zamišljen.

Tako u teoriji skup domaćih i međunarodnih propisa omogućava vladama regiona da pozovu zagađivače na odgovornost, ali u praksi osjetljivost pitanja nacionalnog suvereniteta, nedostatak mehanizama provedbe i teškoće u prikupljanju dokaza čine pravne korake teškim, ako ne i neizvodivim.

Diplomatija umjesto sudova

Heng Kiah Chun, regionalni strateg kampanja u organizaciji Greenpeace Southeast Asia, ocjenjuje da se decenijama odgovor na dim uglavnom svodio na diplomatske razgovore, hitno gašenje požara i mjere zaštite javnog zdravlja. Te mjere su, kako je rekao, neophodne, ali nisu dovoljno riješile osnovne uzroke – uništavanje šuma i tresetišta, neodržive prakse korištenja zemljišta i nedovoljnu odgovornost kompanija.

Malezija i Singapur suzdržali su se od kritika na račun Indonezije i umjesto toga ponudili pomoć u gašenju požara. Džakarta je pritom slala pomiješane signale: zvaničnici su se kolebali između prihvatanja ponuda i tvrdnji da se s požarima mogu nositi sami.

Mohd Hazmi Mohd Rusli, vanredni profesor i pravni stručnjak s Universiti Sains Islam Malaysia, smatra da je djelovanje otežalo dugogodišnje insistiranje regiona na konsenzusu i nemiješanju u unutrašnje stvari drugih država. Ulogu, prema njegovim riječima, igraju i ekonomski interesi i diplomatski obziri, a Malezija i Singapur tradicionalno su kod osjetljivih bilateralnih i regionalnih pitanja birali dijalog, a ne direktnu konfrontaciju, što odražava širu sklonost ASEAN-a konsultacijama i konsenzusu.

Umjesto pregovaranja o novim pravnim okvirima, Rusli predlaže jačanje postojećeg sporazuma kroz nezavisni nadzor, jasnije procedure usklađenosti, veću odgovornost kompanija i snažniju domaću provedbu.

Singapurski model

Budući da diplomatski napori daju slab rezultat, pažnja se sve više okreće mogućnosti da države primijene domaće zakone s eksteritorijalnim dometom. Taj pristup prvi je uveo Singapur, koji je 2014. godine usvojio Zakon o prekograničnom zagađenju dimom (Transboundary Haze Pollution Act) i njime dao ovlaštenja svojim vlastima da krivično gone zagađivače i za aktivnosti koje se odvijaju u inostranstvu. Prekršiocima prijete kazne od 100.000 singapurskih dolara (oko 78.300 američkih dolara) dnevno, do najviše dva miliona singapurskih dolara (oko 1,56 miliona američkih dolara).

Zakon također omogućava singapurskoj Nacionalnoj agenciji za okoliš da kompanijama izdaje naloge kojima im se naređuje da prestanu s paljenjem na svom zemljištu. Agencija je tokom ovogodišnje sezone požara takve naloge uputila na adrese 10 kompanija sa sjedištem u Indoneziji. Ipak, do danas nijedna kompanija nije procesuirana po tom singapurskom zakonu.

Teško do dokaza

Iako zakon dozvoljava vlastima da osumnjičene zagađivače identificiraju pomoću meteoroloških podataka, satelitskih snimaka i karata, tužioci bi bez neposrednih dokaza iz Indonezije teško mogli dokazati krivicu izvan razumne sumnje.

Alan Khee-Jin Tan, stručnjak za pravo okoliša s Pravnog fakulteta Nacionalnog univerziteta Singapura (NUS), upozorava da se takvi direktni dokazi mogu dobiti samo ako same indonezijske vlasti istraže i poduzmu mjere protiv tih kompanija te svoje dokaze podijele sa Singapurom. Najvjerovatnija odbrana kompanija, prema njegovim riječima, bit će tvrdnja da su požari počeli izvan njihovih koncesija i potom se proširili na njihove posjede.

Malezijska vlada saopćila je da bi mogla razmotriti donošenje zakona sličnog singapurskom, ali je upozorila da bi njegova provedba bila teška.