Drevni DNK iz šake prašine: naučnici otkrili tragove ljudi starih 22.000 godina u španskoj pećini

Istraživači s Univerziteta u Beču izvukli su iz sitnog uzorka pećinskog sedimenta genetski materijal ljudi koji su prije otprilike 22.000 godina živjeli u pećini El Mirón u Španiji — a da u tom sloju nema nijednog ljudskog kostura. Uzorak nije težio više od nekoliko zrna riže, a da bi se dobilo dovoljno upotrebljivih podataka, morao je sekvencirati čak 100 puta. Tim je pritom morao prosijati više od milijardu fragmenata DNK kako bi pronašao ljudske tragove.

Naučnici pretpostavljaju da je genetski material ostao možda od kože, kose ili krvi ljudi koji su se u pećini sklanjali tokom najhladnijeg razdoblja posljednjeg ledenog doba. Riječ je o vremenu i kulturi iz koje potiče vrlo malo ljudskih ostataka, a dva od njih su, kako se navodi, vrlo loše očuvana — pa ovo otkriće donosi ključne nove genetske informacije. "Ovaj rezultat ističe kapacitet sedaDNA (sedimentnog DNK) da otkrije prethodno nedostupne genetske dinamike u odsustvu ljudskih ostataka", zaključuju autori studije, "i odlučno povezuje arheološke zapise s ljudskim genetskim identitetima."

Šta je DNK otkrio

Analiza sugerira da su stanovnici pećine najvjerovatnije pripadali grupi zapadnog porijekla, s tamnom kožom, kosom i očima. Tragovi DNK potiču od više osoba, među kojima je bilo više muškaraca nego žena. Za razliku od ranijih istraživanja koja su iz sedimenta vadila samo mitohondrijski DNK, koji se nasljeđuje po majčinskoj liniji, ovaj tim izvukao je nuklearni DNK, koji dolazi od oba roditelja i nosi više informacija o porijeklu pojedinca.

Godine 2025. istraživači su u uzorcima pronašli kako životinjski tako i ljudski mitohondrijski DNK star između 46.000 i 21.000 godina, a čini se da su životinje i ljudi nastanjivali pećinu u različito doba. Glavni autor studije Pere Gelabert i kolege usporedili su nuklearni DNK iz El Miróna s ostacima žene iz Francuske koja je živjela prije oko 31.000 godina i zubom iz sjeverne Španije starim oko 25.000 godina. Obje osobe pokazivale su izvjesno istočno porijeklo, što upućuje na to da su se ljudske populacije sa suprotnih krajeva Evrope miješale prije posljednjeg glacialnog maksimuma. DNK iz El Miróna, star oko 22.000 godina, pokazuje isključivo zapadno porijeklo. Autori zaključuju da njihovi genetski podaci govore protiv veće zamjene ili diskontinuiteta populacije u tom razdoblju — populacija jugozapadne Evrope između 30.000 i 20.000 godina bila je, kako navode, relativno kontinuirana. Uzoraka drevnog ljudskog DNK iz tog vremena i kraja i dalje je malo, ali su tehnike sedaDNA već značajno doprinijele, praktično udvostručivši postojeće dokaze. "Budući rad koji će integrirati dodatne skeletne genome i skupove podataka sedaDNA bit će ključan za daljnje razjašnjavanje procesa koji su oblikovali genetski pejzaž populacija gornjeg paleolitika u Evropi", zaključuju Gelabert i kolege. Studija je objavljena u časopisu Science Advances.

Metod s budućnošću

Stručnjaci ističu da bi DNK iz sedimenta (sedaDNA) mogao promijeniti arheologiju, jer ne zavisi od fizičkih ljudskih ostataka. Pregled iz 2025. godine navodi da bi ova tehnologija, uz dodatni rad na rješavanju postojećih izazova, mogla produbiti razumijevanje ljudskih migracija, odnosa lovaca-sakupljača, rane poljoprivrede, domestikacije i bolesti, te da će se njena primjena na raznolika arheološka nalazišta u narednim godinama brzo širiti. "Ovo arheologiju vodi na potpuno novu razinu procesualnih istraživanja u nekim od najuzbudljivijih područja moderne arheologije, uključujući pokretljivost, ishranu i porodične priče", stoji u tom pregledu.

Metod je već dao zanimljive rezultate. Godine 2021. istraživači su iz blata na dnu pećine u Gruziji izvukli mitohondrijski DNK žene koja je živjela prije 25.000 godina, a ove je godine drevni ljudski DNK nađen očuvan na zidu pećine u Argentini ukrašene slikama na stijeni. "Iako tragove drevnog ljudskog DNK koje smo pronašli ne možemo direktno povezati s izradom slikarija, ovo je prvi dokaz očuvanja ljudskog DNK na pećinskim zidovima hiljadama godina", objasnila je tada evolucijska antropologinja Alba Bossoms Mesa iz Instituta Max Planck.