Dugi COVID: polovina oboljelih bolje nakon tri godine, najmanje izgleda imaju oni s više zahvaćenih sistema

Polovina oboljelih od dugog COVID-a osjeti značajno poboljšanje u roku od tri godine od infekcije koja je pokrenula bolest. To je glavni zaključak nove studije objavljene u utorak, 3. novembra, u naučnom časopisu Annals of Internal Medicine, u kojoj je praćeno gotovo 1.020 pacijenata.

Izgledi za poboljšanje, međutim, uveliko zavise od toga kako bolest pogađa organizam. Među pacijentima kojima su glavni simptomi bili promjene čula okusa ili mirisa, njih oko 60 posto bilo je znatno bolje tri godine nakon prvog pozitivnog testa. Kod onih kojima dugi COVID istovremeno zahvata više tjelesnih sistema, između ostalog srce, nervni i probavni sistem, poboljšanje je zabilježeno kod manje od 20 posto.

Kako je mjereno poboljšanje

Učesnici su dio dugoročnog projekta RECOVER Adult Study, koji finansiraju američki Nacionalni instituti za zdravlje (NIH) i koji je u Sjedinjenim Američkim Državama okupio hiljade odraslih s ranije potvrđenom infekcijom virusom SARS-CoV-2.

Istraživači su pacijente bodovali prema nizu simptoma, među kojima su umor, „magla u glavi“, nedostatak zraka i lupanje srca, na skali od 30 bodova nazvanoj 2024 LC Research Index (LCRI). U studiju su ušli oni s više od 10 bodova, a potom su svaka tri mjeseca dolazili na preglede i popunjavali upitnike o simptomima. Pacijent je označen kao „poboljšan“ kada bi na dva uzastopna pregleda imao 10 ili manje bodova.

Dvije godine nakon zaraze poboljšanje je zabilježeno kod 36 posto učesnika, a nakon tri godine udio je porastao na 50 posto. Kod 26 posto pacijenata rezultat je nakon tri godine pao na nulu, što znači da u trenutku ispitivanja nisu imali nikakve simptome.

Koautor studije Harrison Reeder, biostatističar iz Opće bolnice Massachusetts, naglasio je da je namjerno izbjegavao riječ „oporavljeni“. Na to su, kako je naveo, utjecali oboljeli od dugog COVID-a koji sarađuju s projektom RECOVER, a koji su upozorili da njihovi simptomi mogu jenjavati i ponovo se vraćati, dok „oporavak“ podrazumijeva trajni nestanak tegoba. Studija nije pratila ni da li su se pojedinim pacijentima s izraženim poboljšanjem simptomi kasnije vratili.

Ko se brže oporavlja

Muškarci i žene napredovali su sličnim tempom, ali su odrasli mlađi od 46 godina imali veće izglede za poboljšanje od starijih učesnika. Bolje su prolazili i pacijenti zaraženi omikron varijantama virusa, koje su se pojavile 2021. i brzo postale dominantne, u odnosu na one zaražene ranijim sojevima.

Najveće razlike ipak su uočene među pacijentima s različitim vrstama simptoma. U ranijem istraživanju RECOVER tim je učesnike pomoću algoritma svrstao u pet podtipova prema dominantnim tegobama: gubitak mirisa ili okusa, hronični kašalj, „magla u glavi“, lupanje srca i simptomi koji zahvataju više tjelesnih sistema. U novoj studiji posljednje tri grupe imale su manje izgleda za poboljšanje u roku od tri godine, a kod multisistemske grupe taj udio iznosio je svega 19 posto.

Sličnost sa sindromom hroničnog umora

Imunologinja dr. Carmen Scheibenbogen s berlinske univerzitetske klinike Charité ocijenila je da tok bolesti kod ovih pacijenata podsjeća na mijalgični encefalomijelitis, odnosno sindrom hroničnog umora (ME/CFS), stanje koje se često javlja nakon infekcije i također pogađa širok spektar tjelesnih sistema.

„Izgleda kao da barem jedna velika podgrupa boluje od ME/CFS-a“, rekla je Scheibenbogen, uz napomenu da je COVID-19 kod njih mogao biti okidač. Riječ je, kako je objasnila, o bolesti koju pokreću različite infekcije, ali je sama bolest na kraju vrlo slična. Kao i dugi COVID, ME/CFS je i dalje slabo shvaćen uprkos nedavnom napretku u istraživanjima.

Prema ocjeni oba naučnika, nalazi ukazuju na potrebu za kliničkim ispitivanjima mogućih terapija za dugi COVID, pri čemu bi utvrđene podtipove trebalo uzeti u obzir pri njihovom planiranju. Multisistemska grupa, naveo je Reeder, mogla bi biti ona kod koje djelotvorna terapija donosi veću razliku nego kod pacijenata koji ionako imaju veće izglede za poboljšanje. Oboje su dodali da buduća istraživanja trebaju bolje razumjeti oboljele na nivou gena i proteina.