Dvodnevna terapija u Bukureštu smanjila depresivne simptome, ali efekat poslije tri mjeseca nije siguran

Rumunski istraživači proveli su preliminarno ispitivanje nove vrste terapije za osobe s depresivnim simptomima, poznate kao kognitivno-evolucijska terapija. Pristup polazi od kognitivno-bihevioralne terapije (KBT), koja radi na vezama između misli, osjećanja i ponašanja, ali dodaje evolucijsku dimenziju — razumijevanje kako poteškoće vezane uz pripadost, bliske odnose i sigurnost odgovaraju potrebama koje su bile ključne za naše pretke.

Klinički psiholog i istraživač Mihai Dobrovolschi objasnio je za ScienceAlert da ova perspektiva mijenja pitanje koje si ljudi postavljaju nakon gubitka partnera. Umjesto „Šta nije u redu sa mnom?", terapija vodi ka pitanju „Na koji važan problem reagujem i šta mogu učiniti po tom pitanju?", čime se smanjuje samokritika.

Kako je provedeno ispitivanje

U ispitivanju je učestvovalo 61 odrasla osoba s depresivnim simptomima, uglavnom žena. Nasumično su podijeljeni u dvije grupe: 31 osoba je upućena na terapiju, a 30 na listu čekanja.

Program je bio organizovan u Bukureštu u grupama od pet do sedam učesnika, kroz dva uzastopna osmiosatna dana — ukupno 16 sati terapije, što je otprilike kontakt vrijeme standardnog individualnog KBT tretmana od 12 do 16 sesija. Terapeut je radio individualno sa učesnicima pred grupom, uz strukturirane povratne informacije i diskusiju, a domaći zadaci nisu zadavani. Prije sesija učesnici su popunjavali upitnike o teškoćama u svom životu, što bi, prema istraživačima, moglo ubrzati početak terapeutskog rada.

Rezultati i ograničenja

Simptomi su procjenjivani prije tretmana, sedmicu poslije i nakon tri mjeseca, upitnikom o iskustvima poput beznađa i gubitka zadovoljstva, gdje viši rezultat znači teže simptome. Sedmicu nakon tretmana grupa s terapijom imala je za oko 7,5 bodova bolji rezultat na skali od 0 do 42 — velik statistički efekat. Poboljšani su i anksioznost i zadovoljstvo životom.

Tri mjeseca kasnije prednost se smanjila na oko 3,1 bod i više nije bila statistički značajna. „Kod relativno malog uzorka jednostavno ne možemo sa sigurnošću reći je li značajan efekat istrajao", upozorio je Dobrovolschi, dodavši da su i osobe na listi čekanja u međuvremenu popravile stanje. Naknadne sesije mogle bi pomoći u održanju dobiti, ali ispitivanje ih nije testiralo.

Istraživači su naveli i dodatna ograničenja: šest osoba upućenih na terapiju nikad nije došlo, pa ju je primilo 25 učesnika, dok sedam osoba s liste čekanja nije stiglo do procjene nakon tri mjeseca. Terapiju je sprovodio jedan terapeut, koji je i regrutovao učesnike i dodjeljivao ih grupama, pa je unaprijed znao ko će je primati. Koautor istraživanja Cezar Giosan razvio je terapiju i njen priručnik, a autori priznaju da tvorci metode mogu nenamjerno uticati na rezultate vlastitih ispitivanja te pozivaju na nezavisnu replikaciju.

Budući da formalna dijagnoza depresije nije bila potrebna, a ishodi su se oslanjali na samoiskaze ispitanika, nalazi ne mogu potvrditi oporavak od dijagnostikovanog poremećaja. Poređenje s listom čekanja, dodaju istraživači, ne pokazuje da program djeluje bolje od postojećih terapija niti odvaja evolucijska objašnjenja od pažnje, očekivanja i podrške grupe. Smatraju da razgovor o dijeljenim teškoćama može pomoći učesnicima da se osjećaju manje usamljeno, ali napominju da ta objašnjenja poboljšanja nisu testirali.

Veće ispitivanje koje bi program uporedilo sa standardnom grupnom kognitivno-bihevioralnom terapijom moglo bi razjasniti njegov doprinos, a sprovođenje u drugim gradovima s različitim terapeutima, uz procjene kliničara i duže praćenje učesnika, pokazalo bi zadrže li se rezultati. „Ako se taj nalaz može replicirati u strožijim uslovima i pokazati da traje, kratkoća intervencije mogla bi postati klinički i praktično važna", zaključio je Dobrovolschi.