Emir Bukovica se prisjetio susreta s Goranom Baretom: "Samo nastavi tako"
Bosanskohercegovački muzičar Emir Bukovica na Facebooku se prisjetio susreta s preminulim frontmenom grupe Majke Goranom Baretom, koji mu je 2000. godine u Makarskoj uputio podršku koju, kaže, nikad nije zaboravio.
Nakon vijesti o smrti Gorana Bareta, legendarnog pjevača grupe Majke, koji je preminuo u 62. godini, kolege s muzičke scene opraštaju se od njega na društvenim mrežama. Među njima je i Emir Bukovica, osnivač i frontmen benda Emir & Frozen Camels, koji je na svom Facebook profilu podijelio uspomenu na susret s Baretom prije više od dvije decenije.
Bukovica je istakao da inače ne voli posmrtne pohvale, ali da je ovu priču napisao iz zahvalnosti. Prisjetio se 2000. godine, kada se vratio iz Amerike i preselio u Zagreb radi objavljivanja prvog albuma svog benda "San". Kaže da mu tada nije bilo lako — nije poznavao ljude, morao je formirati bend i bio je pun straha pred nepoznatim.
Susret na klupi u Makarskoj
Ključni trenutak dogodio se na prvom Porinu, održanom u Makarskoj nakon izlaska albuma. Bukovica je objasnio da je album "San" prvobitno bio u konkurenciji za neku od nagrada Porin, ali da je preko noći, kako navodi, potpuno nefer, izbačen iz konkurencije jer navodno nije imao hrvatske dokumente. Na dodjelu je, kaže, pozvan vjerovatno da organizator njega malo utješi, a sebe "opere".
Toga dana, dok je sam išao prema mjestu održavanja Manifestacije, čuo je kako mu neko iz daljine dobacuje "Frozen, Frozen". Na klupi blizu prostorije Porina ugledao je Baretu, koji je također sjedio sam. Bukovica je poznavao njegov rad još iz vremena prije "Majki", ali je mislio da Bare ne zna ko je on. Ipak, Bare mu je, kako opisuje, polubahato i mangupski, u svom stilu, poručio da mu se sviđa njegova muzika i ono što radi, da ga prati i neka nastavi tako. Bukovica mu je, kaže, sav u nevjerici odgovorio samo na hvala, jer mu ta podrška od njega mnogo znači.
"Neke od najboljih pjesama"
Živeći kasnije u Zagrebu, Bukovica se s Baretom viđao mnogo puta, a jedna od članova njegovog benda svirala je u Baretovom bendu sve do njegovog posljednjeg dana, što je, navodi, bilo kao poveznica među njima. Napisao je i da ga nisu zanimali Baretov privatni život ni priče koje su kružile oko njega, te da misli da je Bare, živeći na tankoj liniji između genijalnosti i ludila, u trenucima genijalnosti napisao neke od najboljih pjesama u historiji rock'n'rolla na ovim prostorima. Na kraju je Baretu zahvalio na podršci koja mu je na počecima bila najpotrebnija.
