Ervin Mujaković o teškom odrastanju: majčina borba s rakom ostavila je prazninu koja ne prolazi
Nogometnu karijeru koju je sanjao kao dječak zamijenio je teretanom, no priče o majčinoj bolesti i djetinjstvu bez oca i dalje ga prate. Iz prvog lica o svemu je govorio Ervin Mujaković, lice iz realityja Veliki brat.
Publika ga je upoznala kroz reality Veliki brat, ali malo ko zna koliko je težak put vodio ovog Šarajliju. Ervin Mujaković priču o svom životu započeo je onim najtužnijim – gubicima i bolešću u najbližoj porodici.
Najviše ga je obilježila majčina bolest. Majka se, kaže, godinama borila protiv raka kože, a nemoć da joj pomogne i danas ga prati.
„Mnogo puta slušao sam kako majka jauče od nevjerojatnih bolova, ali nisam joj mogao pomoći. Čak su i doze morfija samo nakratko djelovale, a onda bi je ponovno neopisivo boljelo. Pokušavao sam sa svim mogućim liječnicima, kontaktima iz inozemstva za jake lijekove, ali nije pomoglo. To je najteže razdoblje mog života“, izjavio je Mujaković.
„Praznina u mom srcu uvijek će ostati. Uvijek će biti u mom srcu“, naglasio je.
Djetinjstvo s majkom
Ervin je jedinac, a porodica se raspala još dok je bio dijete. S ocem, kako otkriva, imao je samo jedan susret kojeg uopšte ne pamti. Prema njegovim riječima, iz razgovora s drugima zaključio je da je otac imao problem s alkoholom.
Njegovo odsustvo, međutim, nije ostavilo traga, jer je majka sve radila za sina. „Tijekom cijelog odrastanja nisam imao osjećaj da nemam oca jer je majka davala svaki atom snage, svakoga dana, samo da budem sretan i da mi ništa ne nedostaje. Uz nju sam imao najbolje moguće djetinjstvo“, prisjetio se.
Od mjesnog kluba do prve momčadi
Iako nije nedostajalo nestašluka, nogomet je bio ono što ga je najviše zanimalo. Majka ga je zapisala u mjesni klub već kao prvakaša, a put ga je kasnije odveo u Bubamaru, školu nogometa koja je tada važila za najbolju među mlađim uzrastima i okupljala dječake iz svih dijelova grada. Upravo je tamo, kaže, razvio golmanske vještine i nastupao na mnogim turnirima.
Najdraži mu je ostao Eskils kup u Švedskoj, na kojem je s timom boravio dvije sedmice. Osvojili su turnir ispred 32 ekipe, većinom skandinavskih. Sa 14 godina stigao je u FK Sarajevo, gdje je osvojio ligu i kup, a vrhunac mlade karijere, ističe, uslijedio je sa 16 godina, kada ga je trener uključio u golmanske treninge prvog tima.
Okretanje nove stranice
Nakon junioraca kratko je radio s seniorskim timom Sarajeva. Trudio se i ostajao discipliniran, no punoljetstvo mu je donijelo nove misli o budućnosti.
„Iskreno, vidio sam da su drugi u prvoj momčadi bolji od mene. Dao sam svoj maksimum. Dječački san bio mi je postati ozbiljno dobar nogometaš, no za to me razdoblje vežu jako lijepe uspomene“, otkriva.
Fudbal je na kraju prepustio željezima. Danas teži 180 kilograma i svakodnevno provodi sate u teretani. Kako kaže, financijski je potpuno zadovoljan i život koji vodi, barem kada je sport u pitanju, nije daleko od sna iz djetinjstva.
