Gledala me sa koferom u ruci, a onda je nestala u plamenu: potresna ispovijest sestre nastradale u vatrenom paklu

Posljednja slika koju Nikolina Slavnić nosi pred očima jeste njena starija sestra Dragana, stotinak metara iza nje, na koljenima i sa koferom u ruci, usred vatrenog pakla koji je te noći progutao omiško područje. Oko njih gore i eksplodiraju automobili, između njih kulja plamen, a Nikolina viče sestri da trči. Dragana je gleda. U sljedećem trenutku više je nema.

– Ja sam nju vidjela. Vikala sam joj da trči, da bježi. U jednom trenutku čak sam pokušala da krenem prema njoj, ali između nas su eksplodirali automobili i podigao se plamen. Više nije bilo puta kojim sam mogla da prođem. A onda je ona samo nestala. Ta slika ostaće mi u glavi dok sam živa – teško izgovarajući svaku riječ, kroz suze govori Nikolina Slavnić, mlađa sestra 34-godišnje Dragane Antešević, jedine žrtve sa smrtnim ishodom nezapamćene vatrene stihije koja je u noći između 13. i 14. avgusta opustošila Omiš i okolna mjesta.

Sestre koje su zajedno došle na sezonu

Dragana je rođena 1992. godine, a Nikolina šest godina kasnije. Posao u Vili Šarlot na Balića Ratu kod Omiša joj je, igrom sudbine, prije tri godine pronašla upravo Dragana. Nikolina je zavoljela to mjesto, ljude i posao. Osjećala se prihvaćeno, a požari koje je prethodnih godina posmatrala iz daljine nikada nisu završili katastrofom. Zbog toga nije mogla ni da zamisli da će mjesto na kojem je provela nekoliko lijepih sezona postati poprište njene najveće životne tragedije.

Dragana je, s druge strane, petnaest godina radila u istoj kompaniji u Bosni i Hercegovini. Poslu je dala mnogo, ali se više nije osjećala dovoljno cijenjenom. Dala je otkaz upravo u periodu u kojem se i njen suprug našao bez posla. Zato je Nikolina ove godine predložila sestri da pođe sa njom na sezonu. Nisu došle da traže avanturu ni luksuz, već da rade. Nikolina je radila na recepciji, a Dragana kao sobarica. U vili uz samu obalu su i živjele zajedno.

– Nismo se odvajale jedna od druge. Spavale smo u istom krevetu. Ona je tako brzo zavoljela to mjesto. I ljudi su nju zavoljeli od prvog trenutka. Bila je anđeo. Vjerujte mi, moja sestra u životu nije ni mrava zgazila – govori Nikolina uz tihi jecaj.

Kobna noć: požar koji je stigao niotkuda

Ništa nije ukazivalo na to da će ljeto u kojem su dvije sestre pokušavale da izbore bolju budućnost postati njihovo posljednje zajedničko ljeto. Dan kada je buknuo požar počeo je kao i svaki drugi. U objektu je boravilo oko 120 gostiju, a Nikolina, Dragana i njihova starija kolegica obavljale su posao koji ih je uz vilu vezivao gotovo čitav dan.

U jednom trenutku, te kobne večeri, primijetile su požar. Gledale su ga preko mora i činilo im se da je daleko. Nikolina je već viđala požare na tom području i nijedan se nije približio objektu u kojem je radila. Gotovo sat i po ništa nije ukazivalo na to da će se plamen uskoro naći pred njima. A onda su gosti počeli da izlaze iz apartmana, fotografišu nebo i uznemireno posmatraju šta se događa. Nestala je struja. U mraku su počeli da pakuju stvari i napuštaju objekat.

– Sve do tog trenutka nisam vjerovala da plamen može da dođe do nas. Gosti su počeli panično da izlaze i pakuju se. Kada je nestalo struje, nastao je potpuni haos. Mi još nismo ni znale da je naređena evakuacija – prisjeća se Nikolina.

Bijeg kroz vatru

Komšinica koja je imala apartmane iznad njih dotrčala je do vile i pitala ih imaju li automobil. Rekla im je da je evakuacija i da moraju odmah da bježe. Nikolina je odgovorila da imaju službeni Caddy. Čekale su da iz objekta izađe posljednji gost. U njemu su tada ostale samo njih tri. Već su se gušile od dima, a vjetar je donosio pepeo i užarene komadiće.

Uprkos tome, vratile su se po kofere. Zašto su to učinile, Nikolina ni danas ne može da objasni. U trenucima panike čovjek se hvata za ono što predstavlja njegov dotadašnji život — dokumente, nekoliko komada odjeće, stvari koje je donijela sa sobom i za koje u tom trenutku vjeruje da će joj biti potrebne kada sve prođe. Nisu znale da će im upravo te sekunde postati dragocjenije od svega što se nalazilo u njihovom prtljagu.

– Ne znam zašto smo se vratile po kofere. Već smo se gušile. Ipak smo uspjele da ih stavimo u Caddy. Upalila sam automobil i klimu i krenule smo iste sekunde – kaže Nikolina. Vila se nalazila uz samu obalu. More je bilo ispod njih, naizgled blizu, ali spuštanje prema njemu u tom trenutku nije izgledalo kao opcija. Dvije sestre su krenule kroz vatreni obruč, ne znajući da se jedna od njih iz njega neće izvući.