Glumac s dijagnozom Alchajmerove bolesti priprema solo predstavu u Londonu

Peter Marinker ima 85 godina, iza sebe decenije rada pred kamerom i mikrofonom, a ispred sebe — zadatak koji bi mnoge glumce uplašio i bez ikakvih zdravstvenih poteškoća. Na pozornici londonskog Cockpit Theatrea sam će izvesti komad Samuela Becketta „Krapp's Last Tape", zahtjevnu jednočinku u kojoj ostarjeli pisac sluša snimke vlastitog mlađeg glasa i suočava se sa životom punim propuštenih prilika.

Marinker je u svijetu glume najpoznatiji po glasovnim ulogama — od radijskih drama i videoigara do velikih filmskih produkcija poput „Labirinta" i „Paddingtona u Peruu". Pred kamerom je, između ostalog, tumačio savjetnika američkog predsjednika u filmu „Love Actually" i jednog od putnika u drami „United 93".

Kada je shvatio da nešto nije u redu

Tokom 2023. godine, dok je igrao Gandalfa u pozorišnoj verziji „Gospodara prstenova", Marinker je osjetio da se „isključuje" na sceni, pa je njegov zamjenik morao preuzeti ostatak izvođenja. Uslijedili su MRI pregledi i drugi testovi, a prije dvije godine postavljena mu je dijagnoza Alchajmerove bolesti.

„Jednostavno sam to morao prihvatiti", kaže Marinker. „To je objasnilo zašto stalno gubim stvari, i počeo sam se smijati sam sebi, svim tim glupim stvarima koje ponavljam iznova i iznova."

Poziv koji nije mogao odbiti

Umjesto povlačenja, stigao je neočekivan poziv od Davea Wybrowa, direktora Cockpit Theatrea u Londonu, s kojim je Marinker ranije blisko sarađivao. Wybrow, čija je majka također živjela s problemima s pamćenjem pred kraj života, predložio mu je upravo Beckettov komad o sjećanju i prolaznosti.

„Dave me pitao bih li to htio uraditi, a ja sam samo rekao: 'Da. O da, da, da, da!'" prepričava Marinker. „Imaću tremu prve večeri, ali znam kako se s tim nositi — to je samo adrenalin."

Probe su počele krajem juna kako bi Marinker imao dodatno vrijeme za pripremu. Oko njega je okupljen čitav tim: scenski menadžer će stajati pored scene tokom svakog izvođenja, ekrani s tekstom bit će raspoređeni po pozorištu, a glumac će nositi sićušnu slušalicu kroz koju mu mogu šapnuti repliku ako zaboravi tekst.

Wybrow naglašava da cilj nije „prikriti" bolest, već pokazati da je kreativan, kolaborativan rad i dalje moguć nakon dijagnoze demencije.

Veza sa starom izvedbom

Marinker nije prvi put u ovoj ulozi — isti komad izveo je još 1983. godine. Produkcijski tim pronašao je originalne snimke s vrpce iz te izvedbe prije više od 40 godina, i one će biti utkane u novu predstavu dok njegov lik sluša odjeke vlastitog mlađeg glasa.

Četiri dana zaredom Marinker je dolazio na probe koje se uopšte nisu održavale — demencija mu je pomiješala datume. Ipak, upravo ta bolest daje posebnu dimenziju Beckettovom tekstu o čovjeku koji preispituje vlastito pamćenje.

Zašto neka sjećanja opstaju

Kod Alchajmerove bolesti gubitak pamćenja često je selektivan. Rano u toku bolesti, područja oko hipokampusa, duboko u temporalnim režnjevima mozga, među prvima bivaju pogođena. Ta zona igra ključnu ulogu u formiranju i prizivanju takozvanih epizodičkih sjećanja — pamćenja konkretnih događaja i iskustava iz života osobe. Zato ljudi s Alchajmerovom bolešću mogu imati poteškoća da se prisjete porodičnog odmora, razgovora s prijateljem ili nečijeg imena.

Međutim, sjećanja vezana za dobro uvježbane vještine i rutine mogu biti otpornija. „Nešto što je pohranjeno u dugoročnom, konsolidiranom pamćenju često je lakše pristupačno nego nova sjećanja koja su tek formirana", objašnjava Tara Spires-Jones, profesorica neurodegeneracije na Univerzitetu u Edinburghu i autorica knjige „Fighting for Our Minds". To pomaže objasniti zašto neki ljudi s Alchajmerovom bolešću i dalje mogu napraviti šolju čaja, prisjetiti se stihova pjesme ili čak izvesti muzičko djelo ili dobro uvježban pozorišni tekst — i nakon što su druga sjećanja već počela blijedjeti.