Godišnjica smrti Darija Džamonje: Imao je dar da život ogoli do kosti

Na današnji dan, 15. oktobra 2001. godine, u Sarajevu je preminuo Dario Džamonja, pisac koji je u svojim tekstovima o gubicima, samoći i uspomenama ostavljao lažno herojstvo po strani i pisao onako kako je stvarno živio. Imao je 46 godina.

Džamonja se rodio 1955. godine u Sarajevu, u teškim porodičnim i materijalnim okolnostima. Rano je doživio gubitke koji su ostavili trag na njegov život, a srednju školu nije završio. Pisanje je za njega postalo prostor u kojem je mogao reći ono što se drugi ne usuđuju ni priznati — o samoći, alkoholu, prijateljstvu, porodičnim ranama i vlastitim slabostima.

Odlasci i povratci

O sebi je ostavio karakterističan opis, u kojem je svoje odlaske opisivao kao smrti: govorio je da je umro 1993. kada je napustio Sarajevo, te da je ponovo umro 1998. kada je napuštao Ameriku i svoju djecu, i da tada opet pokušava živjeti u Sarajevu od pisanja.

Od početka rata ostao je u gradu sve do 1993. godine, kada je nakon ranjavanja s porodicom otišao u Sjedinjene Američke Države. Sigurnost koju je tamo pronašao nije mu donijela osjećaj pripadnosti — nedostajali su mu grad, ljudi i jezik. Pisao je dalje, a njegove kolumne postale su veza s gradom koji je ostao u njemu. U Sarajevo se vratio 1998. godine, nastavio je objavljivati kolumne i pokušavao sastaviti život od onoga što je ostalo.

Deset knjiga

Iza Džamonje je ostalo deset knjiga, među kojima su "Priče iz moje ulice", "Zdravstvena knjižica", "Priručnik", "These Days", "Prljavi veš" i "Pisma iz ludnice". Nakon njegove smrti objavljena je i knjiga "Ako ti jave da sam pao", čiji naslov danas mnogima zvuči kao poruka koju bi promijenili.

Njegove priče bile su iskrene, ponekad grube i često bolno duhovite, a čitaoci su ih doživljavali kao povjeravanje prijatelja. Pisao je o Sarajevu svojih ulica, kafana i prijatelja, o prljavim stanovima i mamurlucima, o ljubavi koja ne zna kako da se sačuva.