Griffin Dunne o novom valu popularnosti „Practical Magic": „Kralj sam zakašnjele ljubavi"

Glumac i redatelj Griffin Dunne kaže da mu je drago zbog „renesanse" filma „Practical Magic", koji je režirao. Prema njegovim riječima, razgovori o filmu počeli su dobijati na snazi prije otprilike deset godina, posebno oko Noći vještica. Sjetio se i memova s motivom „midnight margaritas" te oduševljenja kćerki njegovih prijatelja kad bi saznale da je on režirao taj film. Ove godine film sa Sandrom Bullock i Nicole Kidman dobio je i nastavak.

Dunne napominje da je to već drugi film u njegovoj karijeri koji u vrijeme premijere nije bio popularan, a publiku je stekao tek kasnije — isto se, kaže, desilo i s „An American Werewolf in London". „Lijepo je vidjeti da ga ljudi cijene sada, ali bilo bi slađe da se to desilo i tada. Izgleda da sam kralj zakašnjele ljubavi", kazao je.

Filmovi koje želi da publika ponovno otkrije

Sljedeće filmove koje bi Dunne želio da gledaoci ponovno otkriju su „Addicted to Love" i „Lisa Picard Is Famous". Čudi ga što je za film s Meg Ryan, koji je u vrijeme izlaska bio vrlo dobro ocijenjen, čulo samo šačicu ljudi — kaže da je nazvao Warner Bros. i da nisu imali ni kopiju filma. Smatra da će film postati još zaboravljeniji sada kada će Warner Bros. biti u vlasništvu Paramounta, pa se pita šta će biti sa svim tim filmovima.

„Lisa" je, dodaje, izašla u vrijeme napada 11. septembra, pa tada ljudi nisu željeli gledati komediju o glumcima bez posla, ali je to po njegovom mišljenju najsmješniji film koji je ikada napravio.

Nagrada u Poljskoj i sjećanje na Solidarnost

Dunne, poznat i po ulozi u Scorseseovom „After Hours", putuje na TAURON American Film Festival u Poljskoj, gdje će primiti najveću nagradu festivala — Indie Star Award. Nije mu to prvi boravak u toj zemlji. Godine 1980. tamo je snimao film „The Wall" i zatekao se usred historijskog pokreta Solidarnost, pa su se tri sedmice pretvorile u tri mjeseca.

„Kad je proglašeno ratno stanje, zaglavili smo tamo. Upoznao sam Rosannu Arquette i Dianne Wiest, koju sam kasnije angažovao u „Practical Magic", i od tada sam doživotno prijatelj s glumcem Tom Conti", prisjeća se, dodajući da je hapšeno toliko članova ekipe da su vojnici morali zamijenjivati članove snimanja te da je svuda bilo špijuna.

Nezavisna scena danas

Dunne otvoreno kaže da se nezavisna filmska scena dramatično promijenila, uz opasku da „kad su vremena dobra, nikad ne znaš da si usred njih". Nekad, kaže, nije bilo teško naći investitore spremne da finansiraju originalne priče, dok je danas vrlo teško doći do distributera — a i to ne garantuje značajnu kino-distribuciju.

Brine ga da ubrzo neće biti prostora za kontroverzne teme: ukoliko jedna kompanija odlučuje koje će se priče pričati, neće biti mjesta za one koji žele napraviti uzbudljive filmove vjerne vremenu u kojem živimo. Požalio se i na atmosferu u Americi, rekavši da je „decko u uredu" podstakao veliku netrepeljivost prema Hollywoodu i „elitama" — kao da glumci, redatelji i pisci trebaju čuvati mišljenja za sebe i samo zabavljati.

Ipak, ima filmova koji mu daju „rumenilo optimizma". naveo je dokumentarni film „You Can See Everything", za koji se, kaže, ljudi redaju oko bloka, što smatra fenomenalnim. Poželio je da odlazak u kino postane popularan kao i trendovi s TikToka, jer kinu treba mlađa publika.

„Kad ti agent ili studio kažu da će nešto biti teško prodati, to ti vjerovatno znači da si na pravom putu — da misliš na nešto originalno, na priču koja još nije ispričana, a upravo takve publika želi", zaključuje Dunne, dodajući da se to nije promijenilo od pojave zvuka u filmu i da filmaš u takvim trenucima mora navući povez za oči.

Posljednjih godina Dunne otvoreno govori o svojoj porodici — u memoarima „The Friday Afternoon Club: A Family Memoir", u kojima piše i o ubistvu sestre Dominique Dunne, te u dokumentarcu o tetki Joan Didion „Joan Didion: The Center Will Not Hold". „Izuzetno sam zadovoljan i strašno ponosan što je dokumentarac predstavio nju potpuno novoj publici mlađih čitalaca. Očuvao je njen legat", kazao je.

Tematika porodice, kaže, oduvijek ga zanima, a prisjeća se i ovogodišnjeg eseja o svojoj doživotnoj fascinaciji nekrolozima. „Fascinira me kako oni sažmu nečiji život i pokažu da je ta osoba bila zanimljiva. Znao sam koliko je važan nekrolog u The New York Timesu. Kad je moj otac umro istog dana kad i senator Edward Kennedy, želio sam da to bude na naslovnici. U tuzi i iluziji odgađao sam objavu vijesti o njegovoj smrti koliko sam mogao. Lagao sam — dan i po — da je još živ, a bio je mrtav tamo u dnevnoj sobi", ispričao je.