Healey najavljuje novi energetski kurs: cilj su niži računi na nivou Evrope

Energija u prvom planu budžeta

Budžet kancelara finansija Johna Healeyja gotovo u cijelini vrteo se oko cijene energije. Poskupljenja izazvana ratom u Iranu podstakla su inflaciju, opteretila kućne budžete i usporila privredu, zbog čega je prognoza rasta BDP-a za narednu godinu smanjena sa 1,6 na svega jedan odsto.

Jedina novina u mjerama namijenjenim građanima bila je pomoć od 100 funti za 20 miliona domaćinstava u općinskim poreznim opsezima A do D, koja treba olakšati plaćanje goriva ove zime. Novac će, efektivno, doći od banaka — kroz dodatni namet koji će trajati 15 mjeseci.

Računi nastavljaju rasti

Kancelar je svjestan da iznos od 100 funti neće izgledati darežljivo kada računi stignu. Gas i dalje poskupljuje, a EDF, jedan od vodećih dobavljača, očekuje da će regulator u januaru podići plafon za 466 funti, čime bi godišnji račun prosječnog domaćinstva narastao na 2.189 funti. Kada su laburisti preuzeli vlast u julu 2024. — uz, kako se navodi, naivna obećanja o smanjenju računa za 300 funti tokom mandata — plafon je iznosio 1.568 funti.

Zato ne čudi što se poruka vlade o energiji mijenja. Healey je u govoru najavio velike pomake: "Danas postavljam novi energetski kurs: da troškovi energije u Britaniji dođu na nivo Evrope. Od sada je prioritet naše laburističke vlade, prije svega, jeftinija energija, a čista struja je ključ za to."

Plan bez detalja

Vrati li se politika pristupačnosti — to je korak koji je trebao doći mnogo ranije. Cijena energije u Britaniji najveća je kočnica ekonomskom rastu, uključujući premijerovu željenu "reindustrijalizaciju". Na svjetske cijene gasa kancelar ne može uticati, ali, kako je i sam rekao, može sprovesti "duboku reformu energetskog sistema".

Ondje, međutim, "novi kurs" gubi oštrinu. Najava "novog okvira kontrole troškova" za sve sastavne dijelove računa ambiciozna je — računi su pretrpani nametima i naknadama, od socijalizacije neplaćenih potrošačkih dugova do finansiranja elektrane Sizewell C, koje bi logičnije bile pokrivene iz opšteg oporezivanja. No, trošak ne nestaje preseljenjem u drugi okvir. Šire definicije nameta daju brojke i do 15 milijardi funti, a ključno pitanje glasi koliko je kancelar spreman platiti iz budžeta kako bi potrošači i privreda dobili niže račune unaprijed.

Pohvalno je što Healey inzistira da se novi nameti ne uvode ako ne snižavaju račune, no to nije isto što i suočavanje sa postojećom gustom mrežom nameta. Da je Trezor preuzeo finansiranje projekata zelenog vodika jeste početak, ali o obimu rezova, sve ukazuje, saznat ćemo tek u reviziji potrošnje sljedeće godine. Hitnosti nedostaje.

Strana proizvodnje

Jasnije je bilo kada je riječ o proizvodnji struje. "Ova vlada će kupovati i graditi nove projekte samo kad snižavaju račune i kad se mogu priključiti na mrežu", obećao je Healey. To se tumači kao jak signal da će se narudžbe vjetroelektrana na moru usporiti dok cijene ne padnu — što vjerovatno zahtijeva i jeftinije pozajmice za developere — i dok nadogradnja mreže ne odmakne. Redoslijed, očito, ima smisla.

Ambicija da se "slomi stisak međunarodnih cijena gasa" prelaskom starijih obnovljivih projekata na niže fiksne cijene nije nova — slično je najavljivao i Ed Miliband na čelu ministarstva energetike. Pravi test jest koliko su ministri spremni pritiskati vlasnike obnovljivih izvora, koji se teško odvajaju od aranžmana donoseći im bogate prihode kada je gas skup. Osnovna napetost ostaje: da bi potrošači pobijedili, neko mora dobiti manje nego što je očekivao.

Promjena tona i smjera, dakle, zaslužuje podršku — okretanje ka pristupačnosti prije ili kasnije je moralo doći, a težnja čistoj struji morala je biti i težnja jeftinoj struji. Ipak, novi pristup još nije zaokružen. Politike elektrifikacije domova i transporta nisu pojačane, a kako je to rečeno, "duboke reforme" tržišta struje još su rad u toku. Potrebno je više hitnosti.