Holandski naučnici preselili komad obale u bazen za valove da provjere koliko slana močvara štiti od oluje

Koliko prirodna obala može izdržati udar oluje kakva se dešava jednom u hiljadu godina? Holandski istraživači odlučili su da to ne čekaju u prirodi, nego su cijeli komad slane močvare prenijeli u laboratoriju. Tim vodnog inženjera Pima Willemsena iskopao je 306 kvadratnih metara stvarne močvare s obale Vadenskog mora i prebacio je u Delta Flume u Delftu, najveći generator valova na svijetu, gdje je 21 sat bila izložena nizu olujnih valova.

Willemsen je za ScienceAlert objasnio zašto se odlučio za ovako neobičan pristup: uslovi koje su htjeli testirati, a za koje su projektovani holandski nasipi, u prirodi se jednostavno ne dešavaju često. Nasipi su, kako kaže, građeni da izdrže oluju koja se statistički javlja jednom u više hiljada godina, pa su morali, po njegovim riječima, "donijeti slanu močvaru oluji".

Blokovi teški do šest tona

Materijal je iskopan u rezervatu prirode Peazemerlannen u septembru i oktobru 2023. godine. Svaki blok težio je između 3.000 i 6.000 kilograma i sadržavao je sloj tla dubine od 0,4 do 0,7 metara zajedno s biljkama koje na njemu rastu – uglavnom vrstom Elymus athericus, uz nešto vrsta roda Atriplex i Aster tripolium.

Da bi močvara u bazen stigla u što sličnijem stanju onom u prirodi, blokovi su prevezeni u zatvorenom kamionu na putu dugom oko 250 kilometara do Delfta, kako ih vjetar ne bi raznio. Tokom transporta istraživači su pratili njihovu težinu da se tlo ne bi isušilo.

Zašto je Holandiji to važno

Četvrtina Holandije nalazi se ispod nivoa mora, pa je zemlja oduvijek izložena poplavama, posebno kad oluje podignu nivo vode. Veliki dio tog rizika do sada je držao pod kontrolom sistem nasipa, morskih zidova i brana poznat kao Delta Works. Takve "sive" mjere zaštite kroz historiju su uglavnom dobro funkcionisale, ali se okolnosti mijenjaju.

Sagorijevanjem fosilnih goriva u atmosferu se ispuštaju staklenički gasovi koji zadržavaju ogromne količine toplote i mijenjaju klimatske sisteme planete. Postaje toplije, vjetrovitije i olujnije, a olujni usponi mora dižu nivo vode znatno iznad onoga za šta je većina infrastrukture građena. Očekuje se da će u narednim decenijama biti još gore. Willemsen i njegov tim navode da su tvrde inženjerske strukture statične i ne prilagođavaju se promjenjivom okolišu, dok je slana močvara nešto fleksibilnija i može rasuti energiju valova prije nego što oni stignu do izgrađenog područja – ako je ljudi sačuvaju.

Šta je pokazao test

U bazenu je močvara bila izložena valovima rastuće visine, od 0,75 do 2 metra. Prema Willemsenu, zavisno od lokacije i lokalnih uslova, to su nivoi vode i valovi koji se javljaju jednom u sto do hiljadu godina.

Istraživač je očekivao da će močvara upiti dio snage valova, ali ga je iznenadilo koliko dobro je izdržala: nakon 21 sata neprekidnog udaranja valova izgubila je samo sedam milimetara sedimenta.

Vegetacija je prošla lošije. Već nakon prvog ciklusa valova nestalo je 33 posto nadzemne biljne mase, a oštećenja su se povećavala kako je izlaganje trajalo. Na kraju testa ostalo je oko 20 do 25 posto prvobitne nadzemne biomase, dok su stabljike bile kraće za 47 posto. Ipak, za razliku od betonskog nasipa, biljke nakon oluje ponovo rastu.

Močvara je najviše učinila pri slabijim valovima, do jednog metra visine, gdje je snagu valova smanjila i do 50 posto. Kod valova viših od jednog metra ublažavanje nije prelazilo 10 posto. Willemsen zaključuje da rezultati pokazuju kako vegetacija može doprinijeti slabljenju valova u širokom rasponu uslova.

Hibridna zaštita obale

U Holandiji bi obnova i očuvanje slanih močvara mogli ići uz nasipe i, prema istraživačima, čak smanjiti troškove jer bi se rjeđe morala obnavljati ili podizati postojeća infrastruktura. Willemsen smatra da i na globalnom nivou postoji veliki potencijal da se močvare s njihovom vegetacijom uključe u planove zaštite obala kao hibridna odbrana, u kojoj se nasipi i morski zidovi kombinuju s obalnim ekosistemom.