Hronični bol u leđima može aktivirati moždanu mrežu vezanu za osjećaj sebe, pokazalo je istraživanje

Za ljude koji pate od hroničnog bola u leđima, svakodnevni pokreti poput savijanja da se vežu pertle ili dizanja kese iz prodavnice mogu izazvati bolne epizode. Naučnici su sada otkrili da te epizode možda aktiviraju moždanu mrežu koja je povezana s našim osjećajem samog sebe.

U novoj studiji, objavljenoj 5. oktobra u časopisu British Journal of Anaesthesia, istraživači su utvrdili da je bol u leđima izazvan pokretom povezan s povećanom aktivnošću tzv. default mode network — grupe povezanih moždanih regija koja se aktivira tokom introspekcije i "lutanja misli". Rezultat je bio neočekivan, jer ta mreža obično postaje manje aktivna tokom akutnog bola, poput prolaznog bola nakon dodira vrućeg šporeta ili udarca koljenom o sto.

Hronični bol u donjem dijelu leđa, koji traje najmanje tri mjeseca, jedan je od vodećih uzroka invaliditeta u svijetu. Smatra se da se, kada hronični bol prvi put nastane, mreža moždanih regija nazvana "pain neuromatrix" osjetljivosti poveća tako da bol ostaje i nakon nestanka bolnog podražaja. Naučnici znaju da je hronični bol povezan s promjenama moždane aktivnosti, ali ne razumiju u potpunosti šta se dešava kada pokreti izazovu naglo pojačanje tog bola.

Kako je istraživanje rađeno

Da bi to istražili, tim je angažovao 114 odraslih osoba s hroničnim bolom u donjem dijelu leđa i pomoću funkcionalne magnetne rezonance (fMRI) pregledao njihovu moždanu aktivnost. Nakon početnog snimanja, istraživač je podigao svakom učesniku nogu sve dok se bol u leđima nije povećao, držao je u tom položaju 10 sekundi, a zatim spustio. Mozak je sniman neposredno nakon tog pokreta, a rezultati su upoređeni s prethodnim snimcima. Test je, prema prosječnim podacima, povećao intenzitet bola koji su učesnici prijavili za 23 posto.

Kako se i očekivalo, tokom pokreta noge zabilježen je povećan protok krvi u regijama mozga koje obrađuju bol i pokret. Međutim, istraživači su otkrili i povećanu aktivnost u ključnim regijama default mode network, koja je inače aktivnija kad osoba razmišlja o sebi, o svojim autobiografskim sjećanjima ili kad joj misli "lutaju".

"Kada smo vidjeli samo prvu rundu analiza, pomislili smo: 'Da li smo ovo uradili kako treba?'", rekao je koautor studije Morgan Gianola, postdoktorski istraživač na Univerzitetu Kalifornije u San Dijegu, za Live Science. "Uopšte nismo očekivali da će default mode network biti uključen", dodao je neuronaučnik i koautor Fadel Zeidan iz UC San Diego. "Očekivali smo da će biti deaktivirana toliko da smo morali trostruko provjeriti rezultate da bismo bili sigurni da su legitimi."

Učesnicima su istraživači izložili listove bolnoj vrućini — uobičajenu metodu proučavanja moždane aktivnosti tokom akutnog bola. Za razliku od bola u leđima izazvanog pokretom, toplota je bila povezana sa smanjenom aktivnošću dijela default mode network, što ukazuje da je tu bio u igri drugačiji mehanizam.

Kada bol postaje dio unutrašnjeg iskustva

Učesnici koji su prijavili teži hronični bol u leđima imali su jaču povezanost između default mode network i moždanih regija koje obrađuju senzacije iz leđa. To sugeriše, zaključili su autori studije, da se hronični bol može ispreplesti s time kako ljudi doživljavaju sebe i svoje tijelo. "Ovaj bolni napadaj gotovo je postao dio toga ko su oni, iz egocentrične perspektive", rekao je Zeidan.

Katherine Martucci, neuronaučnica sa Univerziteta Duke koja nije učestvovala u istraživanju, pohvalila je eksperimentalni dizajn, napominjući da istraživači obično izbegavaju pokret tokom snimanja mozga jer može ugroziti jasnoću snimka. Studija, rekla je, "lijepo zaobilazi" taj problem snimanjem mozga prije i nakon bolnog pokreta. Međutim, istakla je da zapažena moždana aktivnost može također odražavati zaostali bol ili anksioznost nakon bolnog podizanja noge. Također, studija nije mogla utvrditi da li promijenjena moždana aktivnost doprinosi hroničnom bolu ili nastaje kao reakcija na njega.

Ipak, Zeidan i kolege smatraju da nalazi mogu jednom poslužiti za buduće tretmane hroničnog bola. Te terapije mogle bi se odnositi na to kako se ljudi odnose prema svom bolu, a ne samo na bolne senzacije same po sebi. Zeidan, koji je u međuvremenu, radeći na studiji, razvio hronični bol u leđima, vjeruje da su prošla iskustva i sjećanja ljudi povezana s hroničnim bolom uticala na njihove moždane procese toliko da je bol sam postao dio toga ko su oni.

Zeidanov tim sada istražuje mogu li postojeći pristupi, poput mindfulness meditacije ili kognitivno-bihevioralne terapije, uticati na default mode network i pomoći u ublažavanju hroničnog bola. (Kognitivno-bihevioralna terapija za hronični bol, ili CBT-CP, već je dobro uspostavljena opcija liječenja.) Martucci je upozorila da je prerano za zaključke o tome kako bi se ti rezultati mogli primijeniti u kliničkoj praksi, ali je rekla da trenutni nalazi pružaju važan dokaz.