Ivana Radovanović izlaže u Galeriji Kolarčeve zadužbine: skulptura, šećer i obelisk

Galerija Kolarčeve zadužbine u Beogradu u utorak 20. oktobra od 19 časova domaćin je izložbe Ivane Radovanović pod nazivom "O BUDUĆE VRIJEME DA LI SI MI TUĐE". Tekst o postavki napisala je historičarka umjetnosti Danijela Purešević.

Ambijentalna cjelina obuhvata objekte, mobilnu montažnu skulpturu, prostornu instalaciju, reljefe, video-zapis i foto-dokumentaciju — radove nastajale od 2020. do 2026. godine. Ključni znakovi postavke jesu obelisk i kocke šećera. Video-zapis "Sugar Obelisk - Orevu ar Montenegro", koji dokumentuje prostorno-vremensku izvedbu u tehnici work in progress, oslanja se na naslov istoimene poeme crnogorskog pjesnika Ratka Vujoševića "Orevu ar Montenegro", napisane 1965. godine.

Obelisk, snažno civilizacijsko obilježje bogato simbolikom, stameni kameni monolit koji teži da dosegne Sunce, ovdje je izveden kao čelična konstrukcija ispunjena kockicama šećera, te prepuštena djelovanju spoljašnjih erozivnih sila. U procesu interakcije sa okruženjem, odnosno njegove degradacije, na kraju ostaje samo ispražnjena metalna konstrukcija. Pored niza konotacija, ovaj rad se ukazuje i kao svojevrsni dvadesetprvovjekovni "Vanitas" ili "Memento mori" podsjećanje na (ljudsku) prolaznost, izrečeno jezikom savremene umjetnosti.

Na taj rad nadovezuje se objekat imenovan po istaknutom stihu pomenute Vujoševićeve poeme — "O buduće vrijeme da li si mi tuđe" (što je i naslov izložbe), bronzani reljef oivičen kockicama šećera u metalnom ramu — prolaznost pretopljena u trajno, obrubljena propadljivim. Riječ je o nizu detalja, odnosno zaustavljenih trenutaka razgradnje obeliska, preinačenih u bronzane segmente reljefa, trajnih memorijskih kodova tog procesa. Radu pripada i "Molitvenik/Prayer for Lost Objects", odrubljeni vrh obeliska.

Transformacija materije kao umjetnički princip

Kako navodi Purešević, Radovanović jezik umjetnosti gradi na brojnim civilizacijskim naslagama — od antičkih mislilaca, alhemičara, filozofa i pjesnika, preko mitologije, do egzaktnih i humanističkih znanja. U središtu njenog postupka je proces transformacije materije i njena preinačenja u duhovnu vrijednost, i obrnuto, u duhu klasičnih alhemijskih spisa.

Radovanović radi prvenstveno u domenu skulpture u proširenom polju, a odlikuje je procesualnost, monumentalni gest i upotreba prirodnih materijala te istrošenih produkata industrijske epohe: zemlje, gline, slame, vune, jute, kanapa, grana, stakla, metala, šećera, fabričkih kolica i željezničkih pragova.

Purešević u tekstu uočava i reference na Josefa Beuysa, zatim na Jannisa Kounellisa, jednog od osnivača pokreta Arte povera, te na stvaralaštvo Ilije Šoškića — autora bliskog tom pokretu, čija je izvedba "Maksimalna energija, minimalno vrijeme" jedan od amblematskih radova umjetnosti posljednje četvrtine 20. vijeka — i Jusufa Hadžifejzovića. Umjetnica se, između ostalog, poziva i na raznovrsne duhovne tradicije i književnost — od kineskih ideograma i Tibetske knjige mrtvih, preko stihova T. S. Eliota i Ratka Vujoševića, do djela C. S. Lewisa, Alexa Tisme i Musilovog romana "Čovjek bez svojstava".

Suštinsku odrednicu njenog rada čini proces — temporalnost, transformacija, trajanje i nestajanje. Kroz njena djela, kako piše Purešević, konstantno fluktuira vrijeme: ništa nije statično niti konačno, a tenzija između trajnog i efemernog gradi temeljni značenjski zaplet postavke.