Kako je rad u apoteci oblikovao zločine u romanima Agathe Christie

Kada se u romanu Agathe Christie neko sruši nakon šolje čaja, iza toga obično ne stoji puka književna mašta. Spisateljica je tokom Prvog svjetskog rata radila u apoteci, gdje je pripremala lijekove i svakodnevno rukovala supstancama koje će kasnije postati oružje u njenim zapletima. Na tu vezu podsjeća Chris Chan, stručnjak za njeno stvaralaštvo, u tekstu objavljenom na zvaničnom sajtu posvećenom autorici, u kojem se oslanja na njenu autobiografiju.

Priča smišljena između dva naleta posla

Christie se u autobiografiji prisjetila da je apotekarski posao imao svoje gužve, ali i duge mirne sate. Budući da ni tada nije mogla otići s radnog mjesta, praznine je ispunjavala razmišljanjem o zapletu. Logično okruženje učinilo je svoje: za svoj prvi krimi-roman izabrala je ubistvo otrovom, a onda krenula da slaže kostur svake misterije – ko strada, ko stoji iza toga, zašto i na koji način će se sve razotkriti.

Gurnula ju je i porodica. Starija sestra Madge bacila joj je rukavicu tvrdnjom da napiše detektivsku priču, što je Christie i učinila. Do objavljivanja, ipak, nije stigla preko noći: zvanična biografija navodi da je rukopis prošao kroz ruke više izdavača koji su ga odbili, dok ga 1919. godine nije prihvatio John Lane iz kuće The Bodley Head.

Policajac iz Belgije

U tom istom ratnom vremenu rodio se i Hercule Poirot. Model za njega Christie je našla među belgijskim izbjeglicama koje su se tokom rata sklonile u Englesku – tako je nastao lik nekadašnjeg belgijskog policajca kojem upravo oštar um omogućava da raspetlja slučaj.

Da njeno znanje nije bilo površno, govori i detalj na koji zvanična biografija posebno skreće pažnju: o njenom prvom romanu pisao je i stručni časopis The Pharmaceutical Journal.

Otrovi pod lupom hemičarke

Apoteci se Christie vratila i u Drugom svjetskom ratu, pa je njeno poznavanje hemije građeno kroz dva ratna perioda. Ovim aspektom njenog opusa pozabavila se hemičarka Kathryn Harkup u knjizi "A is for Arsenic: The Poisons of Agatha Christie", gdje kroz četrnaest romana prati otrove koje je spisateljica koristila. Prema opisu knjige na zvaničnom sajtu, Christie te supstance nije birala nasumično – njihovo djelovanje na organizam i hemijske osobine redovno su imale ulogu u tragovima i konačnom rješenju.

Zato u njenim romanima jedna naizgled beznačajna sitnica često preokrene cijelu istragu: ono što je naučila uz apotekarske police pretvorila je u građu za književne zločine.