Kako odgovoriti desnici koja odbacuje borbu protiv klimatskih promjena

Britanski lokalni parlamenti postali su poprište žestokih sukoba oko klimatske politike. U vijeću King's Lynn i West Norfolk, koje je još 2021. proglasilo klimatsku vanrednu situaciju dok je bilo pod kontrolom konzervativaca (a sada je pod kontrolom nezavisnih), vijećnik stranke Reform UK Austen Moore pokrenuo je inicijativu za ukidanje te deklaracije. Sjednica zakazana krajem juna morala je biti prekinuta zbog ekstremne vrućine u vijećnici – podvig koji su mnogi gorko prokomentirali, dok je Moore jednostavno odložio glasanje za sljedeću sedmicu, kada je prijedlog odbijen sa 33 glasa protiv sedam. Lokalna naučnica i članica Extinction Rebellion objavljivala je liveblog debate uz korisne mape koje pokazuju koliki dio okruga već leži ispod godišnjeg nivoa poplava – većina, uključujući i sam King's Lynn.

No u mnogim drugim vijećima koja vodi Reform UK slične debate završile su u korist te stranke. Argumenti njenih vijećnika ponekad su, kako autorica Zoe Williams navodi u The Guardianu, zapanjujuće nestručni. Vijećnica u Kentu Linden Kemkaran izjavila je da je klimatska promjena u redu jer je svijet bio topliji u rimsko doba, te da je ugljični dioksid "tragovni gas neophodan za život na Zemlji", pa bi smanjivanje emisija samo po sebi bilo opasno.

Williams upozorava da nijedan talas vrućine, poplava ili kriza neće skrenuti desničarski populizam s njegovog protivljenja klimatskim mjerama. Problem, kako piše, nije u tome što ne postoji stranka koja bi sama predstavljala 68 posto ljudi koji žele akciju po pitanju klime – takva stranka u britanskoj politici ne postoji – nego u tome kako tu podršku pretvoriti u nešto konkretno. Ekolozi i lideri svih stranaka – osim konzervativaca, koji uporno jure Reform UK uprkos izjašnjenim vrijednostima svojih birača – trebaju naći jezik i ideje koje strast za okoliš pretvaraju u pokretačku snagu.

"Eko-popularizam" umjesto populizma

Bivša zelena poslanica Caroline Lucas i zeleni filozof Rupert Read u novom izvještaju zauzimaju se za "eko-popularizam": pristup koji ne pokušava manipulisati emocijama poje nostvenih podjela, već opisuje mjere koje bi stvarno poboljšale živote ljudi i zato bile popularne.

Desničarski populisti, navodi se u tekstu, ponavljaju narativ da je klimatska akcija – od zona niskih emisija do cilja neto nula – previše skupa i da je neto nula "luksuzno uvjerenje" elita ravnodušnih prema običnim ljudima (što Lucas i Read parafraziraju iz Farageove kolumne prošle godine). Williams dodaje da pozivanje na to da Nigel Farage prima podršku od pet miliona funti od "non-domiciled" kripto milijardera ne rješava problem, jer nijedan argument za klimatsku akciju neće odoljeti ako ne adresira ono što populisti eksploatišu: troškove života, ali i osjećaj nesigurnosti i straha od budućnosti koji klimatski događaji pojačavaju. Ni premijer koji zamrzava cijene autobuskih karata ili ukida PDV na grijanje ne rješava te surove realnosti i duboke anksioznosti – ako išta, to pojačava utisak da centralna vlada više nije sposobna graditi otpornost i prilagodbu koje haotičan svijet zahtijeva.

Zaključak autorice: ljudima treba plan za jeftiniju i zeleniju energiju, sigurnost hrane i odgovor na ekstremne vremenske pojave. Lokalne, opipljive akcije treba podržavati i slaviti u javnoj raspravi, jer apstraktni govor o globalnim obrascima i bezgraničnoj katastrofi ne rađa samo očajanjem – igra u ruke populistima.