Kako tehnologija pomaže gradovima da se izbore s neugodnim mirisima

Stanovnici Milpitasa, bogatog grada u kalifornijskoj Silikonskoj dolini, decenijama trpe oštre mirise koji dolaze s industrijskih lokacija, među kojima je i deponija površine 342 akra. Jedna od njih je Chia-Ling Kong, inženjerka u tehnološkoj firmi, koja živi oko pola milje od deponije. Ona kaže da prilikom useljenja deset godina nije mogla otvoriti prozor, a da je i danas situacija bolja samo djelimično — nju i komšije svakog dana muče otprilike dva ili tri sata neprijatnih mirisa.

Kako i priliči Silikonskoj dolini, zajednica polaže nade u tehnologiju. Lokalne vlasti su naredile operatorima deponije Newby Island da koriste dronove i instaliraju monitore kako bi sistematski pratili i mjerili hemikalije odgovorne za loše mirise. Naređeno im je i da automatizuju prikupljanje deponijskih gasova koji uzrokuju zadah. Operatori tvrde da su posvećeni sigurnom radu i zaštiti kvaliteta vazduha, a Kong vjeruje da pristup baziran na podacima može napraviti razliku. „Nadam se da će kontinuirani monitoring olakšati otkrivanje problema u trenutku kad nastane”, kaže ona.

Sve više pritužbi, malo propisa

Problem nije ograničen na Kaliforniju. Zajednice širom svijeta protestuju zbog mirisa koje pokreću smeće, postrojenja za preradu otpadnih voda ili zadimljena fabrika, a rješavanje takvih pritužbi nije jednostavno. Mnoge zemlje nemaju propise o upravljanju mirisima — u Sjedinjenim Državama, na primjer, Agencija za zaštitu okoliša (EPA) ne reguliše ekološke mirise kao zagađivač, pa se tim problemom bave savezne države i lokalne vlasti. Doprinose i širenje gradova, zbog kojeg se naselja približavaju objektima koji su nekada bili dalje od kuća, te rast cijene zemljišta i izgradnja na slobodnim prostorima, kaže konsultant za mirise Micheal Bull, koji opisuje iskustva iz Velike Britanije, uz napomenu da je situacija slična u mnogim dijelovima svijeta.

Tri načina borbe protiv zadaha

Tehnologije koje se primjenjuju na industrijske mirise uglavnom rade na tri načina: upijaju ih, hemijskom reakcijom pretvaraju u manje neugodne spojeve ili ih spaljuju. Stručnjaci tvrde da najbolje tehnologije, kad se pravilno koriste, mogu ukloniti 90 odsto ili više ciljanih spojeva odgovornih za mirise. Međutim, to je skupo, pa neki operatori biraju jeftinija rješenja — poput raspršivanja ogromnih količina dezodoransa nad deponijama ili postrojenjima za otpadne vode. Eksperti su sumnjičavi prema ovakvim industrijskim osvježivačima zraka; Bull ih uspoređuje s omekšivačem tkanina i smatra da najvjerovatnije ne mijenjaju mirise.

Posebno teško rješivi zadah dolazi s deponija, kaže španski ekološki konsultant Carlos Diaz, objašnjavajući da je problem u vrlo velikoj površini koju treba tretirati.

Da tehnologija negdje ipak pomaže, pokazuje primjer grada Des Moines u saveznoj državi Iowa. Stanovnici su dugo iskazivali pritužbe na takozvani „Eastside Funk”, truli miris koji se, kako navode, širi nad dijelom grada. Studija koju su naručile gradske vlasti pokazala je da su među krivcima tri industrijske mesne kompanije.

„U radijusu od 10 milja ima oko pola miliona ljudi”, kaže Dalton Jacobus, koji radi u Departmenu za usluge u susjedstvu (Department of Neighborhood Services). „Ako duva iz pogrešnog pravca, 100.000 ljudi može se naći usred tog oblaka mirisa.” Vlasti sada troše oko 240.000 dolara (182.000 funti) godišnje na tehnologiju za praćenje zadaha, kako bi mogle poduzimati mjere.

„Ono što smo željeli jest da izgradimo prsten monitora mirisa oko objekata od kojih smo sumnjali da emituju mirise”, kaže Jacobus. Monitori, koji mjere nivoe hemijskih spojeva u zraku, rade u kombinaciji s meteo stanicom i daju podatke u realnom vremenu o koncentracijama koje dolaze iz svakog objekta, na osnovu vjetrova. To je, kaže Jacobus, okončalo prepucavanje oko krivice svaki put kad neki miris izazove pritužbe. „Sada možemo sa solidnom sigurnošću reći: 'ovaj događaj mirisa zaista je potekao s vašeg objekta — šta se dešavalo?'”

U međuvremenu, neka od objekata za koje se smatralo da izazivaju neugodne mirise u Des Moines potrošila su milione dolara na nadogradnju vlastitih sistema za kontrolu mirisa. Kompanija Smithfield Foods, koja u Des Moines upravlja postrojenjem za preradu mesa, kaže da je uložila 2 miliona dolara u regenerativni termički oksidator koji uništava hemikalije povezane s lošim mirisima. Ipak, kompanija navodi da ne smatra sebe izvorom mirisa.