„Ko će vam donijeti čašu vode": zašto ova rečenica nije dobar razlog za dijete ===SAŽETAK=== Pitanje "ko će vam sutra donijeti čašu vode" često postavljaju roditelji, naročito majke, parovima koji se odlučuju protiv djece. Odluka o roditeljstvu, među

Pitanja poput "a kada ćete vi", "šta čekate" ili "nećete valjda zauvijek sami" dio su svakodnevice mnogih parova koji su se odlučili za život bez djece ili još razmišljaju o tome. Posebno mjesto među njima zauzima ono o čaši vode — ko će je, pitaju dobronamjernici, donijeti starim roditeljima ako nema djece. Takve komentare uglavnom upućuje bliža porodica, a najčešće majke njihovih partnera, koje naređenja ne izgovaraju direktno, ali svoja očekivanja ne kriju. Ono što u takvim situacijama postaje problematično jest to što se donošenje djeteta više ne tretira kao privatna odluka partnera, nego kao dug prema starijima.

Starije generacije rado ističu da su i same živjele oskudno, a da djecu ipak odgojile. To je iskustvo koje zaslužuje poštovanje — živjelo se u teškim materijalnim uvjetima, odricalo se i snalazilo. Međutim, tuđi životni put ne mora biti nekome model. Vremena, ekonomske prilike i odnosi u parovima promijenili su se, pa je razlika između "ima se nekako" i stvarne želje za djetetom suštinska.

Dijete nije osiguranje za starost

Iza naizgled šaljive rečenice o čaši vode krije se ozbiljna poruka: da se dijete rodi zato što će jednog dana biti tu za roditelje. Ali dijete ne dolazi na svijet da bi otplaćivalo dug kroz novac, njegu ili svakodnevnu pomoć. Nada u bliskost sa djetetom u starosti razumljiva je, no dijete ne može biti tretirano kao obezbijeđena radna snaga. Odnos generacija ne smije se zasnivati na razmjeni usluga.

Razlozi zbog kojih neki parovi ne žele djecu različiti su — zdravstveni, finansijski, životni prioriteti ili jednostavno odsustvo želje. Objašnjavanje široj porodici nije nužno; dovoljno je da odluka odgovara onima koji je donose. A budući da roditeljstvo znači dugogodišnju odgovornost, ne treba očekivati da će neko takav korak napraviti zbog brige za starost — koja, inače, može riješiti i na drugi način.

Razlika između ohrabrivanja i pritiska

Kad majka ističe da je bez sredstava odgojila dvoje djece, uglavnom to čini iz vlastitog iskustva i s namjerom da ohrabri sina i njegovu partnerku. Ali granica između ohrabrivanja i pritiska je velika. Njena priča može inspirisati, no to nije garancija da bi ista odluka bila ispravna za nekog drugog. Postoje žene spremne na takvo odricanje, žene kojima takav život ne odgovara i žene koje djecu ne žele — i nijedna od tih pozicija ne poništava drugu.

Porodica odluku o djeci nerijetko posmatra kao pitanje koje se tiče svih, a posljedice ipak snose partneri koji će dijete odgajati. Zato prirodan razgovor počinje pitanjem "šta vi želite", a ne "kako ćete kad ostarite". Kao što je moguća i velika porodica, moguć je i život bez djece — nijedan izbor nema veću moralnu težinu od drugog. Bitno je jedino da dijete, ako ga bude, bude željeno zbog života koji će mu roditelji dati, a ne zbog usluge koja mu se može nametnuti kasnije.