Kore-eda testirao scenario s chatbotom, pa odustao: „Želio bih stajati na ljudskoj strani“

Japanski reditelj Kore-eda Hirokazu, koji na Međunarodnom filmskom festivalu u Singapuru prima počasnu nagradu Cinema Honorary Award, otkrio je da je scenario svog filma „Sheep in the Box“ nekoliko puta proveo kroz generativni AI chatbot. Kako je ispričao za Variety, na taj korak se odlučio zbog same teme filma, a chatbotu je dao nadimak „Chat-kun“. Eksperiment je, međutim, završio raskidom: zaključio je da mu primjedbe nečega što nema lični odnos prema kinematografiji

„Sheep in the Box“, premijerno prikazan u Cannesu, smješten je u blisku budućnost i prati bračni par čiji je sedmogodišnji sin umro dvije godine ranije. Supružnici u dom primaju humanoidnog robota napravljenog na osnovu dječakovih podataka. Ayase Haruka igra Otone, arhitekticu koja se potpuno posvećuje brizi o robotu, dok komičar Yamamoto Daigo, u svojoj prvoj glavnoj ulozi, tumači njenog supruga Kensukea, koji insistira da je riječ samo o mašini.

„Govori samo tačne stvari“

Chatbot je, prema Kore-jedinim riječima, scenario obilato hvalio, a zatim predložio da bi film bio bolji kada bi lik majke glavnog junaka bio više razrađen. Reditelj priznaje da je primjedba bila tačna, ali ga je mučilo zašto mu je cijela razmjena djelovala dosadno. Njegov odgovor: chatbot uvijek govori samo tačne stvari.

Kore-eda smatra da se mnogi filmovi već prave prateći upravo takve savjete, pa navodi akcione filmove u kojima tuča na krovu voza stiže tačno kada je gledalac očekuje. Situacije, kaže, počinju ličiti jedna na drugu, a kod mnogih filmova stiče se utisak da im je kao uzor poslužio neki kompjuter.

Njegov zaključak je da chatbot vjerovatno nikada nije živio život kojem je film bio potreban. Može raspolagati većom filmskom bazom od bilo kojeg običnog gledaoca, ali nema film koji mu je promijenio život ni vlastitu filmsku historiju – pa ni iskustvo da se čovjek prvo navuče na nešto bezvrijedno, a tek vremenom nauči šta film čini dobrim.

„Koliko god malo filmova neko gledao i koliko god mu ukus bio iskrivljen, mišljenje nekoga ko ima film koji mu je promijenio život na kraju će dovesti do zanimljivijeg rada“, rekao je Kore-eda i dodao da je nakon nekoliko rundi u to postao uvjeren, pa je „tu okončao njihov odnos“. U izradi filma nije koristio vještačku inteligenciju.

Pitanje šta bi ljudi „trebali“ raditi u filmskoj umjetnosti po njemu je pogrešno postavljeno. Roboti će možda jednog dana nadmašiti ljude u brzini, ali će se olimpijske trke na 100 metara i dalje održavati i publika će i dalje biti dirnuta – ne zato što se mora, nego zato što je zabavno. Isto, kaže, vrijedi i za stvaranje. „Želio bih stajati na ljudskoj strani“, poručio je, uz najavu da namjerava AI držati što dalje od svog procesa rada.

„Look Back“ i kako se suočavamo s mrtvima

Festival u Singapuru prikazuje i „Look Back“, Kore-jedinu igranu adaptaciju istoimene jednodijelne mange Fujimota Tatsukija iz 2021. godine, koja se takmičila u Veneciji. Deguchi Natsuki igra Fujino, društvenu učenicu koja crta mange za školske novine, a Makita Aju tumači Kyomoto, povučenu drugaricu iz razreda koja obožava njen rad. Njihovo prijateljstvo, izgrađeno na zajedničkoj ljubavi prema crtanju mangi, nastavlja se u odraslom dobu i završava tugom.

Kore-eda je mangu prvi put pročitao tokom pandemije COVID-19, u godini kada je sav njegov rad na filmu stao, i upravo ga je ona vratila snimanju. Otprilike polovina producenata i glumaca koji su mu godinama pomagali da nastavi raditi u međuvremenu je preminula, kaže reditelj, i on osjeća da ga posmatraju na isti način na koji Fujino osjeća pogled Kyomoto. To otkriće, dodaje, za njega nije pritisak nego ohrabrenje koje ga tjera da stvari radi kako treba.

Za dva filma koja je ove godine premijerno prikazao u Cannesu i Veneciji kaže da im je zajednička tačka „to kako se suočavamo s mrtvima“.

Teškoće japanskog tržišta

Iako japanski film privlači međunarodnu pažnju, Kore-eda upozorava da izazovi ostaju. Mladi japanski reditelji zapaženi su širom svijeta, ali autori poput Hamaguchija Ryusukea i Fukade Kojija često lakše pronalaze novac u Francuskoj nego kod kuće. Japansko tržište, kaže, zaista je teško, i to je izazov i za njega samog.

Prema njegovoj procjeni, anime čini oko 70 posto ukupne japanske kino-zarade, iako se snima daleko više igranih filmova. Istovremeno se dugogodišnja nezavisna art-kina, u Japanu poznata kao mini-teatri, zatvaraju jedno za drugim, pa ta kultura danas uglavnom opstaje u Tokiju i drugim velikim gradovima. Generacije reditelja do Hamaguchija i Fukade, podsjeća Kore-eda, odrasle su gledajući filmove upravo u takvim kinima. „Kada ona nestanu, kako će se razvijati sljedeći reditelji?“, pita se.

„U redu je biti slobodan“

Uprkos promjenama na japanskoj filmskoj sceni, Kore-jedina karijera je u stalnom usponu. Na pitanje šta se najviše promijenilo u više od tri decenije od njegovog dugometražnog debija „Maborosi“, odgovorio je: „Pa, pretpostavljam da je to shvatanje da je u redu biti slobodan.“