Kuga u srednjem vijeku osiromašila je i biljni svijet Evrope

Epidemija kuge koja je u 14. stoljeću poharala Evropu nije ostavila posljedice samo na ljude. Prema novom istraživanju objavljenom 4. marta u časopisu Ecology Letters, masovno odumiranje stanovništva i napuštanje obradivog zemljišta dovelo je i do znatnog pada biološke raznolikosti biljaka. Autori zaključuju da je ljudska poljoprivredna aktivnost u to doba, suprotno uvriježenom mišljenju, zapravo podržavala raznolikost pejzaža.

Stoljeće gladi i bolesti

Početak 14. stoljeća u Evropi obilježilo je dugotrajno hladno i vlažno vrijeme, što je izazvalo propast žetvi i dotad nezabilježenu glad, poznatu kao Velika glad od 1315. do 1317. godine. Ubrzo je uslijedila Crna smrt, epidemija bubonske kuge koju uzrokuje bakterija Yersinia pestis. Ona je usmrtila više od trećine evropskog stanovništva, a uslijed smrti i društvenih potresa velike površine poljoprivrednog zemljišta ostale su napuštene. Broj stanovnika počeo se oporavljati tek u 16. stoljeću.

Jonathan Gordon, paleoekolog iz Leverhulme centra za biodiverzitet antropocena na Univerzitetu u Yorku i prvi autor rada, ocjenjuje da je upravo to razdoblje idealna prilika da se prouči kako ljudi dugoročno utiču na biološku raznolikost.

Šta je pokazao polen

Istraživači su uporedili više od 100 evropskih zapisa polena s ukupno oko 4.600 uzoraka. Lokaliteti su obuhvatili područja od francuskih nizina i brdskih predjela jugozapada Ujedinjenog Kraljevstva do Švicarskih Alpa. Polen žitarica poput pšenice, ječma i raži, koje su bile temelj srednjovjekovne poljoprivrede, poslužio je kao pokazatelj nekadašnjeg korištenja zemljišta.

Na osnovu prisustva polena žitarica tim je podatke podijelio u tri grupe: područja gdje je poljoprivredna proizvodnja porasla, područja gdje je opala i ona gdje nije bilo dokaza o uzgoju žitarica. Gordon navodi da je zabilježen opći pad biološke raznolikosti, ali da su ga pokretali upravo krajolici u kojima je poljoprivreda zamrla. Tamo je raznolikost smanjena za oko 40 posto. Nakon otprilike 150 godina, kako se stanovništvo oporavljalo i ljudi ponovo počeli oblikovati krajolik, raznolikost se vratila na nivo nešto iznad onog prije epidemije.

Mozaični krajolici

Erle Ellis, agroekolog s Univerziteta Maryland u Baltimore Countyju koji nije učestvovao u istraživanju, podsjeća da je raširena predstava o netaknutoj prirodi u koju dolazak čovjeka donosi isključivo gubitak vrsta i ujednačavanje. Paleoekolozi, kaže on, odavno znaju da je priča mnogo složenija. Sve je više dokaza da dugotrajno kulturno oblikovanje krajolika često stvara raznovrsnija staništa, takozvane mozaike, koji mogu održavati više vrsta nego jednolični pejzaži.

Za razliku od moderne poljoprivrede usmjerene na jednu kulturu na velikoj parceli, u ranijim stoljećima različiti oblici obrade zemlje postojali su jedni uz druge unutar istog prostora. Gordon objašnjava da su se u takvom krajoliku zadržali i prirodni elementi iz srednjeg ili ranog holocena, razdoblja koje je počelo nakon posljednjeg ledenog doba prije oko 12.000 godina: ostaci starih šuma, vrištine, bare i dijelovi sekundarne šume. Isprepleteni s poljoprivrednim mozaicima, pružali su više staništa različitim biljnim vrstama, što je podizalo raznolikost.

Pouka za današnju poljoprivredu

Nalazi ističu razliku između srednjovjekovnog i današnjeg načina korištenja zemljišta. Istraživanja upućuju na to da je tokom 20. stoljeća globalna biološka raznolikost opala i do 11 posto, a glavni krivci su ljudske aktivnosti poput promjena u korištenju zemljišta, zagađenja i klimatskih promjena. U poljoprivredi, monokultura, odnosno uzgoj jedne vrste na velikoj površini, dodatno smanjuje raznolikost.

Patrick Roberts, direktor Odjela za koevoluciju korištenja zemljišta i urbanizacije na Institutu Max Planck za geoantropologiju, koji nije učestvovao u istraživanju, navodi da ovaj rad doprinosi dokazima da su se do relativno nedavno, čak i u Evropi, primjenjivali bitno drugačiji oblici upravljanja zemljištem od današnjih. Za razliku od monokultura, plantaža i jednoličnih izmjena krajolika kakve vidimo u 20. i 21. stoljeću, kaže Roberts, nekad se naglasak stavljao na održavanje "mozaika". Studija, dodaje on, pokazuje kako se odnos ljudi i biološke raznolikosti mijenjao kroz vrijeme i kako ljudi mogu aktivno koristiti krajolik uz očuvanje biodiverziteta i raznovrsnih funkcija ekosistema.

Gordon upozorava da još mnogo toga treba razumjeti o tome kako je nestanak ljudi iz krajolika u doba Crne smrti uticao na prirodu. Postoje, kaže, i drugi oblici raznolikosti: nije važan samo broj vrsta, već i šta one zapravo rade. U nekom krajoliku može postojati stotinu vrsta biljaka, ali ako sve obavljaju istu ulogu, funkcionalna raznolikost je niska. Upravo je ona, zaključuje Gordon, ključna za to kako se ekosistemi prilagođavaju klimatskim promjenama i koliko su otporni, što je nešto što će nam biti potrebno u budućnosti. Autori i stručnjaci smatraju da bi se ti uvidi mogli iskoristiti za jačanje biološke raznolikosti u modernim poljoprivrednim predjelima.