Moljci više puta nezavisno razvili „vrištanje" na šišmiše genitalijama

Šišmiši love moljce pomoću eholokacije, a moljci su u evolucijskoj utrci naoružanja odgovorili neobičnim oružjem – ultrazvukom koji proizvode trljanjem genitalnih struktura. Novo istraživanje pokazalo je da se ta sposobnost kod moljaca iz porodice žutih lelja razvila nezavisno čak sedam puta tokom proteklih 30 miliona godina.

Studiju je predvodio entomolog Paul Masonick s prirodnjačkog muzeja Florida Museum of Natural History, a objavljena je u časopisu Proceedings of the Royal Society B: Biological Sciences. Tim je detaljnim snimanjem analizirao genitalne strukture mužjaka iz različitih vrsta ove porodice i utvrdio da postoje tri različita anatomska mehanizma za proizvodnju zvuka. Kod nekih vrsta specijalizovane ljuske na genitalnim strukturama stružu o ljuske na trbuhu, kod drugih o sitne bodlje, a kod trećih o male izrasline zvane nodule.

Moljci nemaju grkljan, pa zvuk stvaraju procesom koji se naziva stridulacija – trljanjem dviju tjelesnih površina, slično kao cvrčci krilima. Svaki od tri mehanizma daje prepoznatljiv ultrazvučni zvuk, nečujan ljudskom uhu, koji usporen zvuči kao niz brzih klikova, zujanja ili treperenja. Ljuske o ljuske daju kraće i isprekidane, a ljuske o bodlje duže i trajnije impulse zvuka, dok mehanizam s nodulama pokazuje najraznovrsniji repertoar, različit čak i među blisko srodnim vrstama.

Kartiranjem ovih struktura na porodično stablo moljaca istraživači su zaključili da sposobnost nije naslijeđena od zajedničkog pretka, već je nastajala nezavisno, više puta. Ali ako je priroda toliko puta iznova „izmislila" vrišteće genitalije – koliko je to zapravo korisno? Iznenađujuće, odgovor je: ne dosljedno, barem ne na način na koji bi se očekivalo. „Kolektivno, naši nalazi produbljuju razumijevanje odbrambenih bioakustičkih prilagodbi u ovom ikoničnom sistemu predator-plijen", stoji u studiji.

Analizirajući snimke ultrazvučnih nastupa moljaca – trajanje, frekvenciju i vrijeme proizvodnje zvuka – te ih poredeći s ranijim eksperimentima o zvukovima koji ometaju eholokaciju šišmiša, istraživači su utvrdili da trajniji zvukovi najvjerovatnije imaju akustičke karakteristike povezane s ometanjem šišmišjeg sonara.

Neki moljci lelji imaju slušne organe kojima mogu detektovati ultrazvučne pozive šišmiša koji se približavaju, što im daje vremena da odgovore burom zvuka – tada bi ometanje eholokacije bilo korisno. Drugi su, međutim, gluhi: ne čuju šišmiše, pa ne mogu na isti način reagovati na nadolazeće predatore, ali i dalje mogu proizvesti ultrazvuk kada ih se dodirne.

Istraživači predlažu tri hipoteze o funkciji zvukova. Kraći impulsi mogu uplašiti šišmiša dok se približava plijenu, potencijalno dajući moljcu šansu za bijeg. Moguće je i akustičko mimikriranje – neki moljci ultrazvučnim signalima upozoravaju šišmiše da su otrovni ili neukusni, pa možda lelji, inače ukusni šišmišima, koriste slične zvukove kao lažno upozorenje. Raznovrsnost zvukova mehanizma s nodulama, naposljetku, postavlja mogućnost da zvukovi pomažu i u prepoznavanju pripadnika vlastite vrste tokom udvaranja – što tek treba biti testirano.