Nikola Simić tek pred kraj bratovog života saznao zašto nije upisao umjetničku školu

Nikola Simić, koji je publiku ostao upamćen kao neosporivi vladar domaće komedije, u mladosti je maštao posve o drugoj umjetnosti — slikarstvu. Ono što je njegovu karijeru preusmjerilo prema pozorištu bilo je, kako se ispostavilo, djelovanje njegovog brata Slavka, deset godina starijeg od njega.

Kako je Nikola svojevremeno prepričavao, kao gimnazijalac nižih razreda pokazivao je zapažen slikarski talent, te je u Novom Sadu — gradu u kojem je Slavko u to vrijeme radio kao glumac i predavač glume — pokušao upisati srednju umjetničku školu. Brat mu je, međutim, saopštio da prijemni ispit nije položio, nakon čega se Nikola okrenuo glumi i upisao Akademiju. Pravu istinu o cijeloj priči otkrio je, kako je sam kazao, tek deset godina prije tog razgovora.

Naime, Slavko mu je u posljednjim godinama života, bez ikakvog povoda, prenio pozdrav jedne žene koja je žalila što Nikola nije krenuo u umjetničku školu iako je prijemni bio položio. Nikola tada brata ništa nije pitao, ali mu je sve bilo jasno — Slavko je u Novom Sadu živio sam, a mlađi brat bi mu, kako je zaključio, bio samo smetnja. Zato mu je, nesvjesno, saopštio lažnu vijest o prijemnom i na taj način ga iz slikarstva preusmjerio ka glumi.

Brat koji se držao po strani

Iako slavu brata nikada nije dostigao, Slavko Simić je kod publike uživao iskrenu naklonost zahvaljujući likovima koje je tumačio — toplim, blagim i simpatičnim ljudima ispunjenim razumijevanjem. Pred kamerama se prvi put pojavio još davne 1947. godine u filmu „Živjeće ovaj narod", a 1953. njegovu darovitost uočio je Velibor Gligorić, tadašnji upravnik Jugoslovenskog dramskog pozorišta, koji je rado isticao da je Slavko bio njegov lični izum.

Uloge u ostvarenjima „Višnja na Tašmajdanu", „Više od igre" i „Levaci" ostale su ono po što ga je televizijska i filmska publika najradije pamti. Osim glumom, bavio se i pisanjem — iza sebe je ostavio i zabilježene razgovore s Ivom Andrićem — a predvodio je i Savez dramskih umjetnika Srbije. Zanimljivost jeste i da je prestižnu Vukovu nagradu primio u istom razdoblju kada je Nikola dobio priznanje „Ćuran" za komediju.