Obilježena 114. godišnjica Udruženja ilmijje: Predstavljena knjiga o Abdurahman-ef. Redžiću

Promocija knjige „Abdurahman-efendija Redžić, stameni hodža u vremenu iskušenja“ održana je u četvrtak 1. oktobra u Tuzli, u sklopu programa obilježavanja 114. godišnjice Udruženja ilmijje. Program su organizovali Institut za društvena i religijska istraživanja, Medžlis Islamske zajednice Tuzla i Okružni odbor Udruženja ilmijje Tuzla.

O knjizi su govorili mr. Nedim Hrbat, izvršni direktor Media centra Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, mr. Mehdin Jakubović, major u penziji, i Osman Halilović, imam i sekretar Medžlisa Islamske zajednice Zvornik. Riječi dobrodošlice u ime organizatora uputio je predsjednik Okružnog odbora Ilmijje Tuzla Sadif-ef. Mahmutović, koji je istakao značaj Abdurahman-ef. Redžića, njegovu ulogu i doprinos te vrijednosti koje su obilježile njegov život i djelovanje.

Imam, komšija i učitelj

Hrbat je o Redžiću govorio kao o osobi koju je poznavao od djetinjstva, a tek kasnije, vraćajući se uspomenama, počeo je dublje razumijevati njegovu ličnost. Opisao ga je kao čovjeka rijetke postojanosti, čiju su strogoću prema džamiji i mektebu mnogi kasnije prepoznali kao dosljednost. Podsjetio je da su njegove učenike prije rata prepoznavali i u medresi u Sarajevu te da su mnogi od njih danas, diljem Bosne i Hercegovine i u dijaspori, imami ili podučavaju djecu.

Govoreći o njegovom pedagoškom pristupu, Hrbat je naveo da Redžićeva strogoća nije bila sama sebi svrha, nego izraz uvjerenja da djecu treba učiti odgovornosti i disciplini. Prema njegovim riječima, dijete treba naučiti da postoje obaveze koje treba izvršiti i vrijednosti koje traže disciplinu, a ozbiljnost prema nekoj stvari često počinje onda kada prestane biti zabavna — upravo to je Redžić tražio od svojih učenika, zbog čega je njegov mekteb ostavio dubok trag kod mnogih.

Stamen do kraja

Prisjećajući se Redžićeve principijelnosti, Hrbat je rekao da je on pripadao ljudima koji nisu mijenjali temeljne kriterije zavisno od okolnosti, da je znao koja se granica ne pomjera i da je ostao stamen do kraja, bez obzira na to što su se vlasti, ratovi i ljudi oko njega mijenjali. Tu misao povezao je i ličnom uspomenom: imam je u potoku pronašao veliki kamen i od Hrbatovog rahmetli oca zatražio da mu od njega iskleše nišan. Kamen, kazao je, ostaje na mjestu i oblikuje tok vode oko sebe, iako djeluje manji i slabiji od rijeke — a Abdurahman efendija je, po njegovom sudu, bio takva stijena.

Mr. Mehdin Jakubović istakao je da vrijeme može odnijeti čovjeka, ali ne i trag koji je ostavio među ljudima, i upravo u tome vidi značaj knjige i sjećanja na rahmetli Abdurahman-efendiju. Rekao je da o njemu ne govorimo samo kao o čovjeku koji je živio u teškom vremenu, nego kao o čovjeku koji je u teškom vremenu znao ostati čovjek, što, kako je dodao, nije mala stvar. Jakubović je govorio i o značenju riječi „stamen“ te o iskušenjima u kojima se, kako je kazao, pokazuje čovjekova prava narav.

Osman Halilović govorio je o značaju knjige, ali i o ljudima poput Abdurahman-ef. Redžića čiji je tih