Objavljeno svjedočenje iz osiguranja: industrija smanjuje procjene rizika da bi zadržala kupce

Zaposlenik jedne velike osiguravajuće kuće, koji anonimno radi na procjeni rizika od prirodnih katastrofa, javno je upozorio da se u sektoru osiguranja umanjuju procjene budućih šteta kako bi se ponudile jeftinije police i ostalo konkurentno na tržištu.

Autor teksta, objavljenog u sklopu serijala „Secret Source“ Bureau of Investigative Journalism u saradnji s Guardianom, bavi se procjenom rizika koje ekstremni vremenski događaji predstavljaju za nekretnine širom svijeta — od porodičnih kuća do škola, vladinih zgrada i komercijalnih centara vrijednih milijarde dolara.

Pritisak na modelare

Kako objašnjava, njegov posao je da naučno i objektivno analizira podatke i izračuna očekivanu štetu od prirodne katastrofe, što direktno utječe na cijenu premije osiguranja. Međutim, kako klimatski rizici rastu i postaju nepredvidljiviji, raste i pritisak da se prognoze šteta smanje — ne zato što su modeli netačni, već da bi se umjetno snizila cijena i privuklo više klijenata. Autor priznaje da je propitivanje brojki i modela u nekim slučajevima opravdano, ali da se previše često ne čini radi preciznijih modela, nego radi umjetnog snižavanja cijena.

„U osnovi, svi zajedno mijenjamo brojke i preuzimamo više rizika nego što bismo trebali, po cijeni nižoj od one koju očekivani gubitak zahtijeva“, navodi autor. Dodaje da mu se dešava da prognozira štete koje bi se inače smatrale prevelikim za osiguranje, ali da se police ipak nude.

Smatra da, ako se to dešava u njegovoj firmi koja se teško takmiči s cijenama rivalskih kompanija, onda se dešava i drugdje u sektoru.

Posljedice po kupce i ekonomiju

Kao primjer navodi slijeganje tla, koje pogoršava suša: ako ošteti više kuća u nekom kraju, osiguravači mogu izuzeti taj rizik iz police, pa kuća ostaje bez pokrića. Kad se to desi cijeloj zajednici, preduzeća odlaze, investicije prestaju, a lokalna ekonomija propada — a slijeganje je samo jedan od problema, uz požare, eroziju obale, vjetar i poplave, samo u Velikoj Britaniji.

Upozorava da su kupci vjerovatno znatno više izloženi klimatskim rizicima nego što misle te da bi mnogi trebali računati na značajan rast premija, pa čak i na mogućnost da im nekretnina postane neosiguriva. U najgorem scenariju, industrija možda neće imati novca za isplatu svih šteta kad udari velika katastrofa — što bi moglo dovesti do stečaja firmi, zastoja tržišta nekretnina, a ako ljudi ne mogu plaćati kredite, i do propasti banaka.

Autor ističe da ne smatra nijednu pojedinačnu osobu odgovornom, ali kritikuje odnos industrije prema modelarima, aktuariusima i istraživačima, koji se, kako kaže, doživljavaju kao smetnja poslovanju umjesto kao ključni dio upravljanja rizikom. Mi smo, naglašava, „mehanizam sigurnosti“ koji sprječava našu industriju da nepromišljeno kocka.

Zaključuje da će, kako prirodne katastrofe postaju nepredvidljivije i žešće, temelji cijele ekonomije postajati sve krhkiji — a kupci zaslužuju da znaju.