Od 100 litara vode u sarajevskom sistemu naplati se svega 30: Evropa pokazuje da se gubici mogu prepoloviti

Tri od deset čaša propadnu u cijevima

Dok sarajevski Vodovod i kanalizacija građane pozivaju da štede, upozoravaju na nelegalne priključke i neplaćene račune, brojke samog kantonalnog preduzeća pokazuju da je pravi problem negdje drugo. Čak oko 70 posto vode koja uđe u sistem evidentira se kao gubitak — dakle, od svake stotine litara tek se trideset naplaćuje.

Valja reći da gubitci nisu samo posljedica pucanja dotrajalih cijevi: dio njih otpada na nelegalnu i neevidentiranu potrošnju. No čak i po procjenama same uprave ViK-a, fizički gubici bi mogli dostizati oko 65 posto.

Koliko je mreža loša

O ozbiljnosti stanja govori i nedavni istup kantonalnog ministra Mladena Pandurevića, koji je upozorio da je preko 700 kilometara vodovodne mreže u vrlo lošem stanju, te da bi njena rekonstrukcija, po njegovoj procjeni, stajala približno 750 miliona KM. Građani, međutim, umjesto sistemskog rješenja na duge staze, redovno dobivaju obustave vodosnabdijevanja, slabiji pritisak i pozive da štede.

Evropska iskustva

Da gubici ovih razmjera nisu sudbinski potvrđuju primjeri iz Evrope. Sofija je još 2010. godine gubila 60,4 posto vode, ali je tokom sljedećih devet godina taj udio spustila na 45 posto — kroz ulaganja, obnovu mreže, nadzor nad pritiskom i bolju evidenciju potrošnje. Podaci kompanije Veolia pokazuju da je u bugarskoj prijestonici količina izgubljene vode spala sa 122 na 59 miliona kubnih metara godišnje.

Sličan uspjeh zabilježila je Malta, gdje je kombinacija sistematskog otkrivanja kvarova, regulacije pritiska i zamjene starih cijevi za pet godina prepolovila curenje. Lisabon je u desetljeću od 2005. do 2015. godine gubitke srezao sa 23,5 na svega 8,5 posto, oslanjajući se na digitalni nadzor i dijeljenje mreže na kontrolne zone. Posebno je zanimljiv Kopenhagen: iako je petina tamošnjih vodovodnih cijevi starija od stoljeća, gubici su 2019. iznosili tek 5,6 posto — dokaz da ključ nije nužno u godinama cijevi, već u načinu upravljanja, održavanja i ulaganja.

Finansijski ili infrastrukturni problem

Naravno, račune treba plaćati, a krađu vode sankcionisati. Ali kašnjenje u plaćanju jeste finansijski, a pucanje starih cijevi infrastrukturni problem — i jedno ne opravdava drugo. Teško je, uz to, od građana tražiti da štede nekoliko litara za vrijeme tuširanja dok se kroz neispravnu mrežu gube ogromne količine.

Javno preduzeće građani imaju pravo tražiti jasan plan obnove, definirane prioritete, rokove i mjerljive rezultate. Ako većina zahvaćene vode nikad ne stigne do potrošača, onda je problem daleko veći od građana koji kasne s računima — prije svega, to je pitanje odgovornosti onih kojima je upravljanje vodovodom povjereno.