Otapanje permafrosta izazvalo klizišta s blokovima leda veličine kuće u Kanadi

Zagrijavanje planete izazvalo je u sjevernim predjelima Kanade novu vrstu klizišta — takozvana klizišta odvajanja permafrosta, kod kojih se niz padine kreću ogromni blokovi smrznutog materijala, neki visoki i po deset metara, koliko i dvokatnica. Istraživanje je 23. septembra objavljeno u časopisu Geophysical Research Letters.

Vođa istraživanja Joseph Young, koji je rad obavio tokom doktorata na Univerzitetu u Alberti, rekao je za Live Science da takva klizišta ranije nisu zabilježena u ovoj regiji i da mogu biti bez presedana u posljednjih 10.000 godina ili više.

"Bilo je stabilno, a onda se to praktično promijenilo preko noći", opisao je Young.

Satelitske snimke otkrile neočekivani obrazac

Naučnici su klizišne ožiljke primijetili tokom terenskih posmatranja u kanadskim Sjeverozapadnim teritorijama, u dolinama gdje je permafrost — tlo smrznuto tokom cijele godine — dugo bio stabilan. Pomoću satelitskih snimaka kartirali su promjene, a zatim ih provjerili na terenu. Utvrdili su da se ne radi o uobičajenom otapanju permafrosta: umjesto da se tlo otopi u blato koje se slijeva niz padinu, u odronima su pronađeni krupni blokovi smrznutog materijala.

Propuštajući električnu struju kroz tlo kako bi izmjerili dubinu permafrosta, istraživači su se fokusirali na dva velika klizišta. Ono u dolini rijeke Johnson dogodilo se 2017. i pomjerilo je više od 18 miliona kubnih metara zemlje i stijena, ostavivši ožiljak dug skoro 3,2 kilometra. Klizište u dolini rijeke Redstone pomjerilo je 2018. oko 4,5 miliona kubnih metara materijala, a njegov je ožiljak dug 1,2 kilometar.

Veza s požarima iz 1995. godine

Podaci pokazuju da se permafrost u ovom području od 1980, kada je počelo praćenje, grije za oko 0,3 stepena Celzijusa po deceniji, a 1995. u blizini su bili i žestoki šumski požari. Model koji su naučnici razvili pokazuje da klizišta nisu nastala klasičnim otapanjem odozgo prema dolje, već kombinacijom odmrzavanja izazvanog požarom i rastućih temperatura, što je dovelo do pukotina pri vrhu padina. Kroz te je pukotine toplota prodirala sve dublje, dok se nije otopila donja strana sloja permafrosta.

Taj proces prodora može za 20 godina preći 20 metara — upravo onoliko koliko je prošlo između požara iz 1995. i pojave klizišta. "Imali smo požar '95, a 20 godina kasnije počeli su ovi rasprostranjeni poremećaji", kazao je Young.

Dva proučavana klizišta samo su dio više od 150 sličnih pojava u tom području. Ostala su manja, ali svako od njih ipak pomjera preko milion kubnih metara tla. Budući da su Sjeverozapadni teritoriji slabo naseljeni, klizišta dosad nisu oštetila infrastrukturu, ali su ova dva pregradila rijeke, stvorivši potpuno nova jezera i naglo unijevši sediment u vodotoke nizvodno.

Young je upozorio da postoji mnogo drugih lokacija u Kanadi i na Aljasci gdje je permafrost dubok između 20 i 40 metara te podložan istoj vrsti klizišta, posebno s obzirom na sve intenzivnije požare na sjevernim geografskim širinama. "To je gotovo mogući pogled u budućnost onoga što možemo očekivati u ovim područjima uz promijenjenu dinamiku šumskih požara", zaključio je.