Otkriven “pakleni pilić”: dinosaur veličine purice hranio se voćem

Naučnici iz SAD-a i Kanade formalno su opisali novu vrstu i rod dinosaura — Infernogallus jamesi, poznatijeg kao “pakleni pilić”. Životinja je veličinom odgovarala purici i težila oko 12 kilograma, a živjela je u isto vrijeme kada i Tiranozaur i Triceratops.

Iako ime zvuči zastrašujuće, od ove životinje nije bilo brige — osim ako ste bili sočan komad voća. Novoimenovana vrsta i rod, kako se čini, bila je jedan od prvih poznatih “frugivornih” dinosaura, odnosno onih specijalizovanih za ishranu plodovima.

Čudna anatomija čeljusti

“Prilično je rijetko da se životinje specijalizuju za ishranu voćem, pa kada se to dogodi, dolazi s nekim izvanrednim prilagodbama”, izjavio je Thomas Dudgeon, evolucijski biolog iz Royal Ontario Museuma u Kanadi. “Anatomija Infernogallusa je bizarna među dinosaurusima i brzo smo shvatili da imamo posla s nečim posebnim.”

Opis, objavljen u časopisu Nature Communications, zasnovan je na analizi pet primjeraka, a posebno je lobanja otkrila tragove “voćnog” načina života. Infernogallus je imao zakrivljen kljun sličan papigi ili kornjači, ali znatno slabiju silu ugriza, pa nije lomio tvrde orašaste plodove, sjemenke ni ljušture. Nije se hratio ni vlaknastim biljkama poput paprati — nije imao zube da ih samelje, a u želucu najpotpunijeg primjerka nisu nađeni ni kamenčići za mljevenje.

CT snimanja pokazala su da su mišići čeljusti bili postavljeni u smjeru naprijed-nazad, a ne gore-dolje, pa su se vilice pri žvakanju kretale naprijed i nazad meljući hranu. Takav raspored mišića rijedak je i javlja se uglavnom kod životinja sa složenim čeljustima, poput ljudi i papiga koje se hrane gotovo isključivo voćem.

Umjesto zuba na nepcu, Infernogallus je imao par koštanih površina sa složenim šarama brazda i izbočina koje su vršile sličnu funkciju. “Pri kretanju donje vilice naprijed-nazad, kontakt između jako teksturiranih gornje i donje čeljusti omogućavao je mehanizam za sječenje, gnječenje ili drobljenje mekše hrane, slično avanu i tučku”, navode istraživači.

Na osnovu tih osobina i sličnosti s današnjim papigama, naučnici pretpostavljaju da je Infernogallus najradije jeo koštuničave plodove — voće poput breskve i višnje s jednom velikom sjemenkom u sredini, okruženo mekim mesom.

Voće kao i nova hrana i mogući uzrok nestanka

Voće je, iznenađujuće, bila prilično novija pojava u doba dinosaura. Tim je porijeklo porodice caenagnathida, kojoj Infernogallus pripada, smjestio u period prije 107 do 118 miliona godina, a prvi koštuničavi plodovi, prema ranijim podacima, počeli su se pojavljivati ka starijem kraju tog raspona. Rani pripadnici porodice, poput Microvenatora, ubrzo su počeli razvijati osobine koje su im mogle pomoći da iskoriste tu novu vrstu hrane. Kada se Infernogallus pojavio, prije 68 do 66 miliona godina, bio je potpuno opremljen za ishranu voćem.

“Očito usklađeno vrijeme nastanka prilagodbi kod caenagnathida i diversifikacije te povećanja veličine plodova kritosjemenjača u skladu je s hipotezom da je usmena obrada voća činila značajan dio ishrane caenagnathida”, pišu istraživači.

Ista specijalizacija koja je caenagnathidima omogućila da napreduju desetinama miliona godina mogla je, kako tim nagađa, doprinijeti i njihovu nestanku. Infernogallus je, naime, ispunjavao sve uslove koji su ptičjoj lozi omogućili preživljavanje asteroida kojim su izbrisani ne-ptičji dinosauri: malo tijelo, vjerovatno metabolizam sličan pticama i biljojedna ishrana.

“Međutim, naše analize sugeriraju da je imao visoko specijalizovanu ishranu, koja se u velikoj mjeri mogla sastojati od povremenih ili sezonskih namirnica (meso ploda), a ne od trajnih materija (sjemenke u njima)”, navode istraživači. “Raniji radovi sugeriraju da je sposobnost pristupa trajnim izvorima hrane vjerovatno bio ključni faktor preživljavanja kada su primarni resursi kopnenih mreža hrane kolabirali na kraju krede.”

Buduća istraživanja, dodaju, mogla bi ispitati jesu li ovi dinosauri aktivno širili sjemenke biljaka jedući njihovo voće, kao što to čine današnji frugivori.