Otkrivene dvije ogromne pukotine u tektonskoj ploči ispod jugoistočnog Irana

Istraživači predvođeni timom Kineske akademije nauka pronašli su opsežne dokaze o dvije goleme pukotine u Arapskoj tektonskoj ploči, duboko ispod jugoistočnog Irana. Pukotine izaziva razlika u gustoći i debljini stijena od kojih se ploča sastoji, a nalazi su objavljeni u časopisu Nature Geoscience.

Okean se povlači, kontinent odolijeva

Jedan dio ploče čini okeanska ploča, nekadašnji dio drevnog okeana Neo-Tetis. Bazaltne stijene tu su teže i tanje pa se lakše potiskuju pod susjednu ploču, proces poznat kao subdukcija. Drugi dio čini kontinentalna litosfera — deblja, ali manje gusta, sastavom slična granitu, koja se opire potiskivanju pod površinu i pri otporu gradi planine. Upravo ta neravnoteža izaziva pucanje.

Za praćenje geološke aktivnosti duboko u Zemlji naučnici su koristili mrežu od 69 seizmoloških stanica koje su bilježile vibracije udaljenih zemljotresa. Budući da brzina vibracija zavisi od temperature i gustoće stijena, iz podataka je rekonstruisana slika kretanja ploča. Mjerenja provedena od marta 2017. do septembra 2018. otkrila su dvije pukotine: horizontalnu tamo gdje se sudarna zona Zagros susreće s subdukcijskom zonom Makran te manju vertikalnu, bližu površini, uz Makranski rov.

Kako navode istraživači, okeanska litosfera u zoni Makran kontinuirano je potisnuta na dubine od najmanje 450 kilometara, dok kontinentalna litosfera u zapadnijoj zoni Zagros nije potonula dublje od 300 kilometara, što je dovelo do pucanja i odvajanja ploče. Druga pukotina, dodaju, vjerovatno je nastala na spoju Makranskog rova i transformne granice te se širila ka jugu dok je kontinentalna ploča napredovala ka sjeveru.

Rijedak uvid u Wilsonov ciklus

„Koegzistencija ova dva načina pucanja pruža rijedak uvid u kratkotrajni rani prijelaz od okeanske subdukcije ka sudaru kontinenata", stoji u radu istraživača.

Prema modelima studije, pukotine se šire već nekoliko miliona godina i vjerovatno će se s vremenom spojiti. Vertikalna pukotina posljedica je prije svega kretanja ploča nego razlike u stijenama, a činjenica da se obje vide istovremeno u istom regionu geolozima je neuobičajena pojava.

Otkriće daje nov pogled na to kako okeani nestaju, a kontinenti se sudaraju — ključnu etapu takozvanog Wilsonovog ciklusa koji opisuje nastanak, širenje i postepeno iščezavanje okeana. Sljedeće pitanje za naučnike je kako bi pukotine i njihovo moguće spajanje mogli uticati na vulkansku aktivnost u regionu, budući da vruća magma, kako se čini, već ispunjava dio nastalih praznina.