Pothodnik na Stupskoj petlji zapušten uprkos milionskoj obnovi
Iako je u rekonstrukciju Stupske petlje uloženo oko 31 milion KM, pothodnik kroz koji građani svakodnevno idu prema tramvaju danas odlikuju smeće, neispravne pokretne trake i pacovi. Reporter „Avaza“ obišao je lokaciju i zatekao prostor prepušten sam sebi, uz otvoreno pitanje ko je zadužen za njegov
Oko 31 milion KM uloženo je u obnovu Stupske petlje u Sarajevu, a dio tog čvorišta – pothodnik koji vodi prema tramvajskim stajalištima – danas izgleda kao da ga nakon završetka radova više niko ne održava. Smeće po podu, pokretne trake koje ne rade i urušene prostorije nekada vezane za GRAS zatekao je reporter „Avaza“ tokom obilaska ovog mjesta.
Pothodnikom se građani svakodnevno kreću prema tramvajskim stajalištima na liniji Baščaršija – Ilidža. Prolaz koji bi im trebao skratiti i olakšati put umjesto toga ih suočava s prljavštinom i ambijentom u kojem se nameću pitanja o higijeni i sigurnosti.
Prosjaci, sumnje na narkotike i pacovi
Ljudi koji ovuda prolaze ne skrivaju ogorčenje. Kažu da se u pothodniku okupljaju osobe koje prose, a sumnjaju i da se neki od onih koji tu borave služe narkoticima. U kombinaciji sa zapuštenošću i izostankom kontrole prostora, to kod prolaznika stvara dojam da se ne nalaze na sigurnom mjestu.
Dodatan razlog za zabrinutost su pacovi. Nagomilani otpad i loša higijena stvaraju im uslove u kojima se mogu zadržavati, što otvara i temu sanitarnog rizika – i pitanje ko bi morao intervenisati dok se stanje još može dovesti u red.
Čišćenje ne rješava uništenu infrastrukturu
Metla može odnijeti smeće, ali ne i osposobiti pokretne trake ili obnoviti oštećene dijelove pothodnika. Zbog toga ostaju otvorena konkretna pitanja: u čijoj je nadležnosti ovaj prolaz, ko i kako često provjerava njegovo stanje i kako je prostor kojim građani svakodnevno prolaze uopće dospio u ovakvo stanje.
Stupskoj petlji ne trebaju ni nova obećanja ni čišćenje organizovano za kamere. Ono što nedostaje jeste redovno održavanje, sanacija uništenih elemenata, kvalitetnija rasvjeta, više sigurnosti i jasno imenovanje onoga ko odgovara za stanje na terenu. Infrastruktura se ne završava kada izvođači odu s gradilišta – tada tek počinje obaveza da se ona čuva, a dok god te brige nema, njenu cijenu plaćaju putnici na putu do tramvaja.
