Priroda ne može čekati povoljniju godinu: poziv na djelovanje pred samit u Jerevanu

Kanadski političar i dugogodišnji ekološki aktivista Steven Guilbeault upozorava da svijet ne ispunjava obećanja o zaštiti prirode dato na summitu COP15 u Montrealu decembra 2022. godine, kada je gotovo 200 zemalja dogovorilo zaustavljanje i preokret gubitka prirode do 2030. Tada je dogovoreno da se zaštiti 30 posto svjetskog kopna i okeana te da se godišnje u prirodu usmjeri 200 milijardi dolara, uz obavezu rješavanja 500 milijardi dolara subvencija koje doprinose uništavanju prirode.

Guilbeault, koji je kao petogodišnji dječak u Quebecu simbolično branio drvo pred investitorima, podsjeća da je kontekst od tada znatno izmijenjen: ratovi, ekstremni vremenski uslovi i iscrpljene javne finansije navode lidere da zaštitu bioraznolikosti doživljavaju kao luksuz. Tu ocjenu naziva lažnom dihotomijom, ističući da je priroda ključna za nacionalno blagostanje i ekonomsku sigurnost. Kao primjere navodi francuske poljoprivrednike koji su se oslanjanjem na bioraznolikost umjesto hemijskih gnojiva održali prinose tokom ekstremne suše te autohtone vatrogasne brigade u Brazilu koje su smanjile požare za više od 20 posto u dijelovima Cerrada i Amazone, regija ključnih za trgovinu sojom sa sjevernim zemljama.

Tri koraka u Jerevanu

Ministrima okoline okupljenim ovih dana na summitu o bioraznolikosti u Jerevanu, Guilbeault, uz dio kolega s kojima je sjedio u Montrealu, predlaže tri koraka. Prvi je da se zaustavi pad javnog finansiranja: zemlje su propustile cilj od 20 milijardi dolara do 2025. godine iz obećanih 30 milijardi do 2030. Finansiranje razvoja u inostranstvu prošle je godine palo 23 posto, što je najveći zabilježeni pad, a očekuje se dalji pad do kraja 2026. Sredstva namijenjena bioraznolikosti u tom okviru smanjena su za 17 posto. On ističe da zemlje poput Ujedinjenog Kraljevstva priznaju da su ekosistemi poput sliva Konga i amazonske prašume ključni i za njihovu sopstvenu sigurnost hrane, pa ulaganje u prirodu u inostranstvu naziva sigurnom okladom, a ne dobrotvornošću.

Drugi korak odnosi se na štetne subvencije, koje su posljednjih godina narasle na 2,6 biliona dolara. Samo 15 posto nacionalnih planova o bioraznolikosti predviđa njihovo rješavanje, a novac koji se troši na uništavanje prirode veći je 30 puta od onoga što se ulaže u zaštitu i obnovu. Guilbeault traži da se ministri finansija sastanu u naredne dvije godine i izrade plan za preusmjeravanje 500 milijardi dolara štetnih subvencija, jer to više nije tema samo za resore okoline.

Treći korak je zatvaranje jaza u zaštiti mora. Prema nacionalnim obavezama, 27 posto kopnenih područja je zaštićeno, dok je okeana sličnom zaštitom pokriveno svega 12 posto, piše Guilbeault, pozivajući na napredak na prvom okeanskom COP-u u New Yorku u januaru sljedeće godine. Poruka ministrima glasi: ovaj COP je vaše drvo — u Montrealu se zajedno popelo gotovo 200 zemalja, a u Jerevanu će pritisak da se siđe biti intenzivan; ne dozvolite da ga posijeku. Može se činiti da priroda može čekati bolju godinu, ali ta godina možda nikad neće doći.