Rekonstruirano lice najstarijeg poznatog Homo sapiensa: mogao bi proći nezapaženo u gomili

Tim 3D dizajnera i istraživača rekonstruisao je lice jednog od najranijih poznatih pripadnika vrste Homo sapiens na temelju fosila s marokanskog lokaliteta Jebel Irhoud, čija se starost procjenjuje na oko 315.000 godina, s neizvjesnošću od približno 34.000 godina. Rezultat pokazuje lice koje, iako ima izražene crte i isturenu vilicu, ne bi izgledalo posve strano ni u današnjem svijetu.

Kako je za ScienceAlert objasnio 3D dizajner Cícero Moraes, pojedinac iz Jebel Irhouda bi u gomili ljudi možda prošao nezapaženo, ali bi pažljiviji pogled otkrio njegove robusne crte i isturenu vilicu.

Od rudnika do revolucionarnog otkrića

sve je počelo ranih šezdesetih godina prošlog vijeka, kada je radnik koji je vadio minerale u Jebel Irhoudu pronašao lobanju. Naučnici su je u početku pripisali afričkom neandertalcu. Kasnija iskopavanja otkrila su dodatne ljudske ostatke i kamene alatke, a 2017. dvije studije utvrdile su da se radi o ranim pripadnicima naše vrste. Datiranje je fosilni sloj smjestilo na oko 315.000 godina, čime je poznata historija Homo sapiensa pomjerena unazad za oko 100.000 godina. Jebel Irhoud ostaje nalazište s najstarijim do sada pronađenim fosilima naše vrste.

Kako je nastala rekonstrukcija

Budući da potpuna lobanja jedne osobe nije pronađena, naučnici Max Planck instituta za evolucijsku antropologiju spojili su više fosilnih primjeraka u jedinstven digitalni model. Većinu moždane šupljine i gornjeg dijela lica dala je originalna lobanka poznata kao Irhoud 1, dok su donja vilica i zubi preuzeti iz ostataka drugih osoba iz istog arheološkog sloja. Zbog toga rekonstrukcija ne predstavlja vjerni portret jedne individue.

Moraes je ipak istakao da vilica i zubi drugog pojedinca iznenađujuće dobro pristaju te da, čak i da je originalna vilica pronađena, lobanja vjerovatno ne bi odstupala od sadašnje konfiguracije.

Polazna građa bili su slike i video kompozitne lobanje. Iz video kadrova izračunat je trodimenzionalni model, uz provjeru razmjere prema objavljenim mjerenjima. Potom je poslužio CT snimak anonimnog modernog odraslog čovjeka: njegova je lobanka na računaru oblikovana tako da odgovara drevnom modelu, a prateće meko tkivo promijenilo se zajedno s njom. Mjere debljine mekih tkiva kod živih ljudi pomogle su u dotjerivanju rezultata, a alat su bili besplatni programi otvorenog koda Blender i OrtogOnBlender. Metoda anatomskog deformiranja razvija se i testira još od 2013. godine.

Kosti ipak obavljaju većinu posla: od drevnih ljudi nije sačuvana ni koža ni mišići, pa podaci o debljini mekih tkiva moraju potjecati od modernih ljudi — nužna zamjena, a ne tvrdnja da je anatomija drevnih i modernih ljudi istovjetna.

Istraživači su provjerili i unutrašnje dimenzije modela: moždana šupljina iznosi 1.364 mililitra, što je blizu ranije procjene od 1.375 mililitara dobivene iz CT podataka fosila. Ta podudarnost podržava proporcije modela, ali ne dokazuje tačnost rekonstruisanog lica.

Dvije verzije lica

Finalni prikazi postoje u dva oblika — u sivim tonovima bez kose te u kolor verziji s pigmentacijom kože, kosom i bradom. Kako je objasnio Moraes, kolorizirana verzija najumjetnička je i sadrži manje naučno utemeljenih elemenata, jer se ti detalji ne mogu očitati iz fosila. Sive verzije ih izostavljaju kako bi posmatrač mogao procijeniti procijenjeni oblik lica.

Ranije analize fosila pokazale su moderni izgled lica uz arhaičnu moždanu šupljinu, što sugeriše da su se crte današnjih ljudi razvijale u različito vrijeme.