Rikardo Druškić: Izložbu XANTEA 2502 poklanjam Sarajevu i BiH

Sarajevski umjetnik Rikardo Druškić radi na novom projektu pod nazivom XANTEA 2502. Riječ je o izložbi koja povezuje različite elemente vizuelne umjetnosti i eksperimentisanja s novim medijima, a na njenom stvaranju je tokom posljednje četiri godine radilo 15 ljudi.

Druškić je u razgovoru za "Dnevni avaz" rekao da je glavni motiv bio stvoriti nešto veliko i vrijedno pažnje te da to pokloni svom gradu i državi. Istakao je da smo navikli odlaziti u regionalne centre na velika svjetska događanja, ali da će sada, ako žele vidjeti ovakav impresivan, izrazito eksperimentalan, originalan i unikatan projekt, ljudi iz Beograda i Zagreba morati doći u Sarajevo.

Umjetnost bez objašnjenja

Govoreći o doživljaju umjetnosti, Druškić smatra da vizuelna umjetnost ne mora biti objašnjena riječima kako bi ostavila snažan utisak. Vjeruje u transcendentalnu, metafizičku moć vizuelne umjetnosti koja ne zahtijeva formalno ni teorijsko objašnjenje, a važnije mu je kako svaki posjetilac doživljava djelo nego da li ga tumači onako kako je autor zamislio.

Kako je rekao, ljude nikada ne ispitujue jesu li razumjeli njegove radove — pusti ih da mu ispričaju šta su prepoznali i kakve emocije su im izazvali, i nikada ih ne ispravlja, jer smatra da ne postoji samo jedan ispravan način doživljavanja umjetnosti.

Autobiografska umjetnost

Druškić ne izdvaja nijedan rad kao posebno blizak — cijeli opus doživljava kao rezultat dugogodišnjeg rada i ličnog ulaganja. Kazao je da je svoje vrijeme i život podredio umjetnosti i da svoje radove, na neki način, doživljava kao svoju djecu. Njegov unutrašnji svijet, kaže, direktno se odražava na slikarski rukopis, izbor boja i način stvaranja: kako postaje mirniji i otvoreniji, potez kista postaje slobodniji, siroviji, a palete jesenje. Njegovu umjetnost opisuje prije svega kao autobiografsku.

Originalnost kao izazov

Zapitan o pronalaženju vlastitog izraza u vremenu zasićenom vizuelnim sadržajem, Druškić kaže da je originalnost oduvijek bila najteži zadatak svakog umjetnika, te da su i najbolji vizuelni umjetnici današnjice inspirisani velikim majstorima prošlosti. Poštujem, kaže, svakog umjetnika koji gradi vlastiti stil i vjeruje da će se autentičnost unutrašnjeg svijeta s vremenom prenijeti i na umjetnost koju taj umjetnik stvara.

Kada je riječ o iskustvu koje želi pružiti posjetiocima, Druškić posebno izdvaja osjećaj divljenja, za koji vjeruje da čovjeka može podstaći na dublje razmišljanje. Za njega je taj osjećaj pri samom vrhu sistema vrijednosti, jer vjeruje da je to osjećaj koji čovjeka može privući nečemu višem i približiti ga Bogu. Volio bih, kaže, da ovo iskustvo uspije izazvati takav osjećaj makar kod samo jednog posjetioca — kada bi se to dogodilo, smatrao bih da sam uspio. Ne bih posjetiocima nametao nijedno konkretno pitanje, dodaje, volio bi da svako ponese ono pitanje koje je njemu lično važno, ono koje će ga podstaći na razmišljanje o sebi, vlastitom životu i svijetu koji ga okružuje.

Posebna slika

Druškić je istakao da nikada nije imao potrebu stvarati posebnu sliku o sebi za javnost, već da mu je najvažnije ostati dosljedan vlastitim vrijednostima. Vjeruje da ljudi koji prate njegov rad to čine upravo zbog onoga što jeste: sirov, iskren i dosljedan sebi i vlastitim vrijednostima. Nikada, kaže, nije imao potrebu da stvara neku posebnu sliku o sebi za javnost, niti da se predstavlja drugačijim nego što jeste.