Slučajna greška u operaciji miša otvorila je put istraživanju pamćenja koje se može mijenjati

Priča koja je pokrenula jedno od najzanimljivijih područja savremene neuronauke počela je greškom. Godine 2013. neuronaučnici s MIT-a, Steve Ramirez i Xu Liu, objavili su rad u kojem su detaljno opisali kako su kod miševa stvorili lažna sjećanja. Poslužili su se optogenetikom — tehnikom u kojoj se aktivnost ćelija kontroliše pomoću svjetlosti — da u mozak usade sjećanje povezano sa strahom, a zatim ga impulsima svjetlosti ponovo aktiviraju. Rad je snažno pokrenuo cijelo područje jer je pokazao nešto što je do tada zvučalo kao naučna fantastika: da se sjećanja mogu vještački konstruisati.

Peti miš koji se ukočio

Sam eksperiment bio je, po zamisli, jednostavan. Naučnici su pomoću proteina obilježili moždane ćelije u hipokampusu — ključnom centru za pamćenje u mozgu — koje su bile aktivne dok se formiralo sjećanje na strah. Potom su te „ćelije nosioce sjećanja na strah“ ponovo aktivirali dok su miševi bili potpuno sigurni, u okruženju u kojem im ništa nije prijetilo. Prva četiri miša nisu reagovala. Peti se ukočio od straha.

Analiza mozga tog petog miša otkrila je zašto. Protein je, sasvim slučajno, bio smješten na neznatno drugačije mjesto u hipokampusu nego kod ostalih životinja. Nenamjerno su tako pogodili tačno ono mjesto na kojem je sjećanje pohranjeno — i pokazali da se njime može manipulisati i upravljati.

Ramirez danas o toj epizodi govori bez uljepšavanja. Upitan šta bi bilo da se ta mala greška nije dogodila, odgovara da vjeruje kako bi do rezultata ipak došli, samo drugim putem. „Da nismo slučajno pogriješili u operaciji, volio bih vjerovati da bismo ipak stigli dotle, jer bi se desilo to da bismo sve operacije uradili ispravno, pogodili bismo pogrešno mjesto i sve bi bio negativan rezultat“, kaže. Tada bi, dodaje, zaključili da je to možda pogrešno područje za aktiviranje sjećanja. „Gdje bismo išli dalje, ne znam. Volio bih vjerovati da bismo ostali u hipokampusu i rekli: zašto ne ovaj drugi dio, ili ovaj drugi dio? Ili bismo možda prešli na drugo područje mozga. Ali mislim da bi to odgodilo neizbježno za možda šest mjeseci ili manje.“

Nenamjeravani ishodi kao dio posla

Iz tog iskustva, kaže, izvukli su i širu pouku o tome kako se radi nauka. „Mislim da smo shvatili da su te greške — ne bih trebao reći greške; ti nenamjeravani ishodi eksperimenta — sigurno nešto što je prilično uobičajeno. Samo ih ne tražimo često“, objašnjava. Često se, navodi, negativan rezultat jednostavno odbaci uz opasku da postoji milion razloga zbog kojih eksperiment nije uspio kako je predviđeno, jer je vrlo teško provjeriti hipotezu naspram stvarnosti. Njega je taj slučaj naučio da dublje zagleda u rezultate koji zbunjuju ili tjeraju na češkanje po glavi.

Ramirez tvrdi da nije usamljen u tome. „Što više razgovaram s ljudima u nauci, mislim da svako ima svoju verziju tog jednog kiksa u eksperimentu koji nas je odveo u sasvim drugu zečju rupu koja je na kraju postala osnova za rad ili niz radova“ — ili, kako kaže za sebe i Xua, za karijeru i još pokoji korak preko toga. Ne bi rekao da je to univerzalno prisutno u svakom eksperimentu, ali biologija je, dodaje, toliko „mekana“ da će stvari uvijek pomalo skretati tamo gdje ne očekujemo.

Engram — „sveti gral“ pitanja šta je pamćenje

Kroz cijelu njegovu priču provlači se pojam engrama. Ramirez ga opisuje kao teorijski konstrukt, temu koja kod istraživača pamćenja izaziva doslovno svako moguće mišljenje jer je, kako kaže, „to nekako sveti gral onoga šta je pamćenje“. Engram shvata kao ono što god da jeste fizička osnova sjećanja — pitanje koje glasi: koji su ćelijski gradivni blokovi jednog sjećanja u mozgu. Šta god ti blokovi bili, to je ono što se smatra engramom.

Knjiga i lično iskustvo

Ta pitanja Ramirez je razradio u knjizi „How to Change a Memory: One Neuroscientist's Quest to Alter the Past“ (Princeton University Press, 2025). Autor je danas vanredni profesor na Centru za pamćenje i mozak Univerziteta u Bostonu, a u knjizi istražuje osnovna pitanja o sjećanju: šta ono zapravo jeste i možemo li njime upravljati. U razradi se oslanja i na vlastita iskustva — gubitak, PTSP i ovisnost — pitajući se može li ovakva linija istraživanja otvoriti nove puteve ka liječenju. Zamišlja svijet u kojem bi se sjećanjima moglo upravljati kako bi se nekome olakšao PTSP ili kako bi se pružila zaštita od demencije.

Knjiga se našla u užem izboru za nagradu Royal Society Trivedi Science Book Prize za 2026. godinu. Iza nje stoji jedno neobično pravilo koje se rijetko izgovara naglas: da su rezultati koje ne razumijemo ponekad vrijedniji od onih koje smo očekivali, i da je za veliki dio onoga što danas znamo o pamćenju bilo potrebno da neko pogleda dvaput u ono što je ispalo drugačije nego što je planirano.