Slučajna greška u operaciji miša otvorila je put istraživanju pamćenja koje se može mijenjati

Priča koja je pokrenula jedno od najzanimljivijih područja savremene neuronauke počela je greškom. Godine 2013. neuronaučnici s MIT-a, Steve Ramirez i Xu Liu, objavili su rad u kojem su detaljno opisali kako su kod miševa stvorili lažna sjećanja. Poslužili su se optogenetikom — tehnikom u kojoj se aktivnost ćelija kontroliše pomoću svjetlosti — da u mozak usade sjećanje povezano sa strahom, a zatim ga impulsima svjetlosti ponovo aktiviraju. Rad je snažno pokrenuo cijelo područje jer je pokazao nešto što je do tada zvučalo kao naučna fantastika: da se sjećanja mogu vještački konstruisati.

Peti miš koji se ukočio

Sam eksperiment bio je, po zamisli, jednostavan. Naučnici su pomoću proteina obilježili moždane ćelije u hipokampusu — ključnom centru za pamćenje u mozgu — koje su bile aktivne dok se formiralo sjećanje na strah. Potom su te „ćelije nosioce sjećanja na strah" ponovo aktivirali dok su miševi bili potpuno sigurni, u okruženju u kojem im ništa nije prijetilo. Prva četiri miša nisu reagovala. Peti se ukočio od straha.

Analiza mozga tog petog miša otkrila je zašto. Protein je, sasvim slučajno, bio smješten na neznatno drugačije mjesto u hipokampusu nego kod ostalih životinja. Nenamjerno su tako pogodili tačno ono mjesto na kojem je sjećanje pohranjeno — i pokazali da se njime može manipulisati i upravljati.

Šta da se greška nije dogodila

Ramirez danas o toj epizodi govori bez uljepšavanja. Upitan šta bi bilo da se ta mala greška nije dogodila, odgovara da vjeruje kako bi do rezultata ipak došli, samo drugim putem. „Da nismo slučajno pogriješili u operaciji, volio bih vjerovati da bismo ipak stigli dotle, jer bi se desilo to da bismo sve operacije uradili ispravno, pogodili bismo pogrešno mjesto i sve bi bio negativan rezultat", kaže. Tada bi, dodaje, zaključili da je to možda pogrešno područje za aktiviranje sjećanja.

Knjiga i lično iskustvo

Ta pitanja Ramirez je razradio u knjizi „How to Change a Memory: One Neuroscientist's Quest to Alter the Past". Autor je danas vanredni profesor na Centru za pamćenje i mozak Univerziteta u Bostonu, a u knjizi istražuje osnovna pitanja o sjećanju: šta ono zapravo jeste i možemo li njime upravljati. U razradi se oslanja i na vlastita iskustva — gubitak, PTSP i ovisnost — pitajući se može li ovakva linija istraživanja otvoriti nove puteve ka liječenju. Zamišlja svijet u kojem bi se sjećanjima moglo upravljati kako bi se nekome olakšao PTSP ili kako bi se pružila zaštita od demencije.

Knjiga se našla u užem izboru za jednu od prestižnih naučnih nagrada za 2026. godinu.