Sova stara 47 miliona godina lovila je danju, pokazuje žohar u njenom želucu

Fosil mlade sove pronađen u Njemačkoj mogao bi naučnicima pomoći da odgovore na jedno od najvećih pitanja o ovim pticama: kada su postale noćne životinje. Riječ je o novoopisanoj vrsti Masillastrix blattophaga, koja je živjela prije 47 miliona godina, a prema studiji objavljenoj 2. novembra u časopisu Current Biology, bila je aktivna tokom dana.

Fosil je iskopan 2025. godine u nalazištu Messel, nekadašnjem jezeru okruženom šumom, koje danas važi za najbogatije nalazište na svijetu za proučavanje života u eocenu, epohi koja je trajala od prije 56 do prije 34 miliona godina. Ptica je bila dugačka manje od 12 centimetara. Lobanja nedostaje, ali je ostatak skeleta tako dobro sačuvan da su istraživači u želucu pronašli njen posljednji obrok – zelenkastoplavog žohara s iridescentnim sjajem.

Tragovi dnevnog života

Upravo je taj žohar jedan od ključnih dokaza. Iridescentne boje povezuju se s dnevnim načinom života, pa istraživači zaključuju da je sova lovila danju. Identifikaciju insekta olakšao je identičan, dobro očuvan žohar pronađen u sedimentima svega nekoliko stopa od fosila ptice.

Moguće je da je sova žohara pojela u zoru ili u sumrak, što bi moglo dovesti u pitanje zaključak o dnevnoj aktivnosti. Ipak, na isto upućuju i drugi tragovi: izgled pojedinih pera i debljina nadlaktičnih kostiju, odnosno humerusa.

Gerald Mayr, paleontolog i šef odjela za ornitologiju u Istraživačkom institutu Senckenberg i Prirodnjačkom muzeju u Frankfurtu, prvi autor studije, objašnjava da on i kolege oblik humerusa smatraju pokazateljem toga kada su sove aktivne. Zdepaste kosti krila sove iz Messela ukazuju da je letjela danju, kada tihi let ne donosi veliku prednost jer ima dovoljno svjetla da se uoče grabljivice. Današnje noćne sove, nasuprot tome, imaju vitke humeruse i lete gotovo nečujno.

Kada su sove prešle na noć

Mayr je za Live Science naveo da među naučnicima postoji saglasnost da su sove evoluirale od dnevnog pretka. Pojedini rani fosili sova imaju strukture za rotaciju glave slične onima kod dnevnih grabljivica, kao i koštane grebene iznad očnih duplji koji su mogli štititi oči od sunca. Zato je, po njegovim riječima, uvjerljivo da je sova iz Messela bila potpuno dnevna, a ne aktivna i danju i noću kao neke današnje vrste, jer bi to značilo da su neki njeni preci već razvili noćne osobine.

Ako je ova hipoteza tačna, najranije poznate noćne sove potiču od prije oko 35 miliona godina, iz kasnog eocena. Fosili iz tog i kasnijih razdoblja već nalikuju današnjim sovama i imaju izdužene humeruse. Najstarija poznata sova u fosilnom zapisu, Ogygoptynx wetmorei, stara je oko 60 miliona godina. Sove su, dakle, noćni način života najvjerovatnije usvojile prije između 47 i 35 miliona godina. U studiji se naglašava da je to trenutno najbolja procjena, jer je fosilni zapis sova vrlo oskudan, a vrste su često opisane na osnovu svega nekoliko izolovanih kostiju.

Otvoreno ostaje pitanje zašto su sove uopće postale noćne. Ranije teorije govorile su da su tako izbjegavale konkurenciju dnevnih ptica grabljivica ili iskoristile porast broja noćnih sisara. Međutim, istraživanja pokazuju da su se obje te grupe naglo proširile znatno kasnije od prije 35 miliona godina – prije otprilike 20 do 25 miliona godina. To znači da u tom periodu nije postojala jasna prednost koja bi sove gurnula ka noćnom načinu života.

Novi rezultati samo su produbili neizvjesnost o razlogu zbog kojeg su sove postale noćne. Mayr ipak smatra da bi sužavanje vremenskog okvira u kojem se ta promjena dogodila na kraju moglo doprinijeti rješavanju ove misterije.

Mayr ističe da se o ranoj evoluciji modernih ptica još uvijek zna vrlo malo, a svaki novi fosil može promijeniti i ustaljena shvatanja u ovoj oblasti.