Sternov izvještaj prije 20 godina promijenio ekonomiju klime, stari modeli i dalje žive

Ove sedmice navršava se dvadeset godina od objavljivanja izvještaja koji je promijenio način na koji ekonomisti gledaju na klimatske promjene. Prije dvije decenije, međutim, vodeći ekonomisti imali su sasvim drugačije stavove: smatrali su dokazanim da će klimatska kriza biti tek beznačajan ekonomski poremećaj koji će rastuće ekonomije lako apsorbirati, pa na nju ne vrijedi trošiti novac. U njihovom računovodstvu ledenjaci i ledeni pokrovi bili su praktično bezvrijedni, drveće doprinosi BDP-u tek kada se posiječe, a klima pogodna za život nije zaslužila ni red u tabeli. „The Economics of Climate Change“, poznat kao Sternov pregled, napisao je Nicholas Stern, bivši glavni ekonomista Svjetske banke koji je tada bio savjetnik Gordona Browna. Dokument od 700 stranica, prepun grafikona i podataka, prvi put je jasno obrazložio zašto ulaganje u niskougljeničnu budućnost ima ekonomskog smisla, piše Fiona Harvey u Guardianu.

Koristeći standardne ekonomske alate, Stern je došao do tri tada radikalna zaključka: da su troškovi nečinjenja veći od troškova djelovanja, da je klimatska kriza tržišni neuspjeh i da je ekonomski rast spojiv sa smanjenjem emisija stakleničkih plinova. Ključna ideja na kojoj je počivala cijela njegova teza bila je da buduće generacije imaju isto pravo na život kao i sadašnje.

Tradicionalna ekonomija na budućnost primjenjuje takozvanu diskontnu stopu, pa se vjerovatna buduća dobit i gubici računaju kao manje vrijedni od današnjih. Harvey navodi da to može imati smisla u poslovnim bilansima, ali da je kod klime riječ o grubom izobličenju: budućim životima pripisuje se manja vrijednost, pa mjere koje danas štite djecu izgledaju ekonomski neisplativo.

Do tada je standard u klimatskoj ekonomiji bio rad Williama Nordhausa, bivšeg profesora ekonomije na Yaleu. On je ranih 1990-ih tvrdio da države treba da računaju na „umjereno“ zagrijavanje od oko 3 do 4 stepena iznad predindustrijskog nivoa, jer bi ispod tog praga troškovi smanjenja emisija premašili štetu od klimatskih promjena. Ti zaključci počivali su upravo na diskontiranju buduće štete i budućih života koje je Stern osporio. Vodeći ekonomisti, uključujući Nordhausa, žestoko su napali Sternov izvještaj, prisjeća se Harvey, koja je o tome tada izvještavala za Financial Times. Podsjeća na bijes tradicionalnih ekonomista zbog toga što se dirnula diskontna stopa — centralno načelo rizničarskih prognoza širom svijeta. Etička dimenzija spora, čini se, ih je zaobišla.

Prema njenoj ocjeni, Sternova analiza pokazala se u proteklih dvadeset godina utemeljenom: ako je u nečemu griješio, podcijenio je brzinu zagrijavanja i ekonomske posljedice, a precijenio troškove obnovljive energije. Njegov rad omogućio je vladama da pred investitorima, donatorima i tržištima obveznica opravdaju odvažne klimatske strategije, dok se sporije administracije sve češće suočavaju s izazovima na izborima i pred sudovima.

Stern danas kaže da bi, kada bi izvještaj pisao iznova, veći naglasak stavio na ulogu prirode, jer je globalni kolaps biodiverziteta ključna ekonomska i sigurnosna prijetnja koja je, kako navodi, grubo podcijenjena i zbog toga zanemarena.

Nordhausov pristup i dalje u upotrebi

Tradicionalni pristupi, međutim, nisu nestali. Nordhaus je 2018. godine, uprkos brojnim naučnim nalazima da bi zagrijavanje od 3 stepena potopilo obalne gradove i pretvorilo dijelove poljoprivrednog zemljišta u pustinju, objavio rad u kojem tvrdi da bi takvo zagrijavanje smanjilo globalni BDP za svega 2,1 posto, a porast od 6 stepeni za 8,5 posto. Drugi klimatolozi su ukazivali da bi pri 6 stepeni raširena glad mogla pogoditi milijarde ljudi. Iste godine Nordhaus je dobio Nobelovu nagradu, a njegov rad o klimi istaknut je u obrazloženju i u njegovom nobelovskom predavanju.

Harvey piše da se ekonomisti na stotinama univerziteta i danas obučavaju na istim modelima rasta, a procjene da bi klimatska kriza odnijela tek nekoliko posto BDP-a još koriste vlade, kompanije i međunarodne institucije, dok temperature obaraju rekorde, a pojačani El Niño prijeti štetom od više biliona dolara.

Posljedice su, prema njenim riječima, vidljive: vlade odbijaju djelovati, tržišta precjenjuju fosilne kompanije, a investitori kažnjavaju preduzeća koja se pripremaju za niskougljenični svijet. Za mnoge osiguravajuće kuće, koje bi trebale biti čuvari discipline na tržištima kapitala, navodi se da svjesno prilagođavaju brojke kako bi umanjile klimatski rizik, kako je Guardian objavio ovog mjeseca. Ako želimo buduću ekonomiju koja napreduje, živu planetu i čvrsta ljudska društva, potreban je novi ekonomski sistem. Stern je, zaključuje Harvey, pokazao put — a svijet i dalje zaostaje.