Studija o CTE-u među bivšim NFL igračima: visoki procenti, ali stručnjak upozorava na kontekst

Istraživanje objavljeno 25. avgusta u časopisu The BMJ donijelo je nove podatke o rasprostranjenosti hronične traumatske encefalopatije (CTE) među bivšim igračima NFL-a. Naučnici su analizirali moždano tkivo 338 igrača koji su preminuli između 2008. i 2021. godine — što čini otprilike petinu od ukupno 1.712 bivših profesionalaca koji su u tom periodu izgubili život. Na osnovu te analize, zaključak je da je najmanje svaki četvrti preminuli NFL igrač imao promjene na mozgu karakteristične za CTE.

Među pregledanim uzorcima, kod više od devet od deset mozgova uočeno je nakupljanje abnormalnih proteina na karakterističnim lokacijama u tkivu — što predstavlja fizički znak CTE-a. Gotovo trećina uzoraka pokazivala je najteži, četvrti stadijum bolesti, koji podrazumijeva najšire zahvaćeno moždano tkivo.

Povezanost sa simptomima i demencijom

Važno je napomenuti da fizičke promjene na mozgu ne znače automatski i vidljive zdravstvene tegobe. Dijagnoza demencije postavljena je kod približno šest od deset osoba čiji su mozgovi pokazivali znakove CTE-a. Međutim, među onima s najtežim oblikom bolesti, demencija je bila prisutna u znatno većem broju slučajeva — kod devet od deset pregledanih.

Kad su na osnovu dostupnih uzoraka pokušali procijeniti koliko je preminulih igrača ukupno moglo imati CTE, istraživači su dobili veoma širok raspon — od nešto ispod petine do gotovo svih. Za kasniji period, od 2016. do 2021, iz kojeg potiče više doniranih mozgova i koji istraživači smatraju pouzdanijim, procjena se kretala od otprilike četvrtine do gotovo svih preminulih igrača.

Rezultate treba tumačiti s oprezom

Thayne Munce, vanredni profesor na Univerzitetu u Kansasu i direktor tamošnje Laboratorije za atletske performanse Jayhawk, nije učestvovao u studiji, ali je za portal Live Science ponudio stručni komentar. Kako objašnjava, širina procjene direktno zavisi od toga koliko je uzorak doniranih mozgova zaista reprezentativan za sve preminule igrače. Ukoliko su mozgove za istraživanje davale porodice igrača bez obzira na zdravstveno stanje, prevalencija bi mogla biti blizu gornje granice. No, ako su donacije uglavnom dolazile od porodica igrača koji su već za života imali kognitivne smetnje, onda uzorak ne odražava pravo stanje stvari i stvarna zastupljenost CTE-a je vjerovatno niža.

Munce naglašava i vremenski kontekst istraživanja. Prosječna starost preminulih igrača bila je nešto iznad 70 godina, što znači da su profesionalno igrali pretežno tokom šezdesetih i sedamdesetih godina 20. vijeka. Od tada su se znatno promijenila pravila igre, kvalitet zaštitne opreme i protokoli za postupanje nakon povreda glave. Zbog toga se, prema Munceovom mišljenju, ovi rezultati ne bi smjeli primjenjivati na sadašnju generaciju NFL igrača, a još manje na mlade sportiste ili amatere na nižim nivoima takmičenja.

Izvor: Live Science