Testovi emocionalne regulacije ne mjere isto, pokazala je velika studija

Istaknuti naučni časopis Nature objavio je ovih dana istraživanje s negativnim rezultatima, što je rijetkost budući da takvi nalazi rijetko dospijevaju u visokoprofilne naučne časopise. Veliki međunarodni tim istraživača pokazao je, naime, da više metoda koje se koriste za mjerenje ključne emotivne sposobnosti, izgleda, ne mjere istu stvar.

Riječ je o sposobnosti kognitivnog preprocjenjivanja, na kojem se djelimično temelji jedna od najuspješnijih oblika psihoterapije — kognitivno-behavioralna terapija (KBT). Osoba se potakne da razmisli o situaciji koja je izazvala negativnu emociju i pronađe novi način interpretacije koji će umanjiti njen uticaj. Ta je sposobnost povezivana s emotivnom otpornošću, a naučnici su je godinama mjerili upitnicima, laboratorijskim zadacima i snimanjima mozga.

Istraživači su odlučili provjeriti da li ti pristupi zaista mjere istu stvar. „Fokusirali smo se na tri široko korištena indikatora za koje se često pretpostavlja da odražavaju srodne aspekte kapaciteta preprocjenjivanja: upitnike osobina ličnosti, afektivne ocjene nakon zadataka preprocjenjivanja i smanjenje aktivnosti amigdale tokom tog procesa“, napisali su. Amigdala je struktura duboko u mozgu koja je aktivna tokom emotivnih reakcija, pa je logično očekivati da će biti manje aktivna kad osoba pokušava ublažiti svoje emocije.

Analiza je obuhvatila 40 skupova podataka funkcionalne magnetne rezonance, dovoljno velik uzorak da se otkriju i relativno mali efekti. Efekti su, međutim, bili teško uočljivi — istraživači navode da bi pojedinačna studija, da bi sa 80 posto statističke snage otkrila efekat te veličine, morala testirati 1.105 učesnika, što vrlo malo fMRI istraživanja može priuštiti. Još veći problem pojavio se u poređenju među osobama: gotovo ništa od razlika u različitim mjerama međusobno nije koreliralo.

Dodatni problemi uočeni su u regijama mozga zaduženim za donošenje odluka. Ako ljudi zaista primjenjuju sposobnost preprocjenjivanja emotivnih okidača, te bi regije trebale biti aktivne, jer su potrebne za taj proces. Podaci fMRI-a su, međutim, pokazali drugačije: jača aktivnost amigdale pratila je i jaču aktivnost u centrima za zaključivanje, a kad je emotivni odgovor bio ublažen, aktivnost tih centara bila je niža.

„Ovi nalazi zahtijevaju temeljno preispitivanje načina na koji se kapacitet preprocjenjivanja mjeri i tumači na bihevioralnom i neuronskom nivou“, zaključili su istraživači. Kao moguće objašnjenje neslaganja navode samu prirodu mjerenja: upitnici se odnose na opšte tendencije ličnosti i obuhvataju vrlo dug vremenski period, a odgovori vjerovatno uključuju i niz crta ličnosti izvan jednostavne emotivne kontrole. Ocjene iz zadataka i fMRI, naprotiv, bilježe neposredne odgovore, ali u vrlo različitim eksperimentalnim uslovima — između ostalog, jedan od njih uključuje boravak u cijevi magnetne rezonance. Uz to, mnogi fMRI eksperimenti pojednostavljuju proces emocionalne regulacije kako bi dobili dosljedne podatke, što također može uticati na moždanu aktivnost.

Glavni zaključak istraživača jest da preprocjenjivanje emotivnih odgovora možda jeste stvarna pojava, ali da trenutno ne postoje alati koji bi taj proces jasno i efikasno uhvatili. To bi moglo zahtijevati razvoj novih metoda i jasnije razmišljanje o tome šta zahtijevaju različite faze procesa preprocjenjivanja. U međuvremenu, autori studije upozoravaju da „jake tvrdnje o nečijem kapacitetu emocionalne regulacije na osnovu bilo koje specifične moždane regije treba iznositi s velikim oprezom“.