Urušavanje vulkana Kumbre Vijeha moglo bi poslati talase do Floride za devet sati

Zapadna padina vulkana Kumbre Vijeha (Cumbre Vieja) na ostrvu La Palma, u španskom arhipelagu Kanarskih ostrva, privlači posebnu pažnju naučnika. Dio te padine odvojio se tokom erupcije 1949. godine, a istraživanja su pokazala da se ogromna stijenska masa prema okeanu pomjera brzinom od približno jednog do dva centimetra godišnje.

Vulkanolog Bil Makgvajer (Bill McGuire), koji je proučavao stabilnost ovog vulkana, upozorava da bi se dio padine jednog dana mogao urušiti u sjeverni Atlantik i pokrenuti ogroman vodeni talas. Ne postoji, međutim, pouzdana procjena kada bi se takav događaj mogao desiti — prema naučnim procjenama, moguće je da prođu stoljeća, pa čak i mileniji do eventualnog urušavanja.

Talasi visoki stotine metara

Prema jednom od modela, u najgorem scenariju urušavanje bi moglo izazvati početni talas visok gotovo kilometar, nakon čega bi nastali talasi od nekoliko stotina metara najprije pogodili La Palmu i susjedna ostrva. Isti scenario predviđa da bi talasi visoki oko 20 metara do Floride stigli za približno devet sati.

Druge procjene govore da bi talasi na istočnoj obali Sjedinjenih Američkih Država mogli biti i upola niži, ali bi i takva visina predstavljala ozbiljnu prijetnju, s mogućnošću velikih razaranja i brojnih žrtava. Naučnici se, međutim, ne slažu u potpunosti oko toga koliko bi takav cunami zadržao snagu nakon prelaska Atlantika, piše BBC.

Opasnost ne predstavljaju samo vulkanske erupcije. Velike stijenske mase mogu se odvojiti od obalnih i ostrvskih vulkana i urušiti u more, pri čemu potiskuju ogromne količine vode — taj proces naziva se bočno urušavanje vulkana. Vulkanski cunamiji su posebno opasni jer se talasi mogu pojavljivati u kratkim razmacima i kretati velikom brzinom, ostavljajući stanovništvu malo vremena za reakciju i evakuaciju.

Katastrofe iz prošlosti

Jedna od najpoznatijih katastrofa dogodila se 1883. godine, kada je erupcija vulkana Krakatau između Jave i Sumatre izazvala talase više od 45 metara. U katastrofi je poginulo najmanje 30.000 ljudi.

Slična tragedija desila se 2018. godine, kada se dio vulkana Anak Krakatau urušio u more. Talasi su se širili brzinom većom od 100 kilometara na sat i za manje od pola sata pogodili priobalna naselja. Uništene su hiljade domova, poginulo je više od 400 ljudi, a povrijeđeno gotovo 15.000 osoba.

U Japanu se jedna od najvećih vulkanskih katastrofa dogodila 1792. godine, kada se urušio dio vulkana Unzen. Klizište je izazvalo talas visok oko 30 metara, a nakon što se cunami odbio od suprotne strane zaliva i vratio prema obali, poginulo je približno 15.000 ljudi. Godine 1888. više od polovine vulkanskog konusa na ostrvu Riter, kod Papue Nove Gvineje, urušilo se u more. Nastali cunami izazvao je talase visoke do 20 metara, uništio sjela i odnio najmanje 1.500 života.

Opasnost i za zapadnu obalu SAD

Rizik od megacunamija ne odnosi se samo na istočnu obalu Sjedinjenih Američkih Država. Ogromna urušavanja havajskih vulkana također bi mogla izazvati razorne talase koji bi pogodili zapadnu obalu zemlje.

Simulacije drevnog klizišta poznatog kao Nu'uanu pokazale su da bi talasi visoki između 60 i 70 metara mogli pogoditi Kaliforniju približno pet sati nakon nastanka. Riječ je o klizištu širokom oko 230 kilometara, čija se zapremina procjenjuje na približno 3.000 kubnih kilometara.

Tragovi drevnih megacunamija pronađeni su i na Kanarskim i Zelenortskim ostrvima — neke naslage nalaze se gotovo 300 metara iznad današnjeg nivoa mora, što ukazuje na razmjere talasa koji su u prošlosti mogli pogoditi ova područja. Prema pojedinim procjenama, velika urušavanja vulkanskih ostrva koja mogu izazvati talase visoke najmanje 100 metara događaju se u prosjeku svakih 10.000 godina, a moguće i češće. Posljednje takvo urušavanje, prema navedenim procjenama, desilo se prije približno 5.000 godina na ostrvu Reunion u Indijskom okeanu.

Naučnici ne mogu predvidjeti vrijeme

Savremena tehnologija omogućava praćenje vulkana pomoću satelita i mjernih uređaja postavljenih na tlu. U određenim slučajevima moguće je uočiti znakove opasnosti i upozoriti stanovništvo nekoliko sedmica prije potencijalne katastrofe. Problem je, međutim, što se veliki broj od nekoliko stotina aktivnih ostrvskih i obalnih vulkana nalazi u područjima u kojima se ne provodi dovoljno kvalitetan nadzor.

Koliko vulkanske katastrofe mogu biti nepredvidive pokazala je erupcija vulkana Hunga Tonga 2022. godine. Snažna eksplozija iznenadila je naučnike i izazvala cunami u kojem su poginule četiri osobe.

Naučnici upozoravaju da će se vulkanski cunamiji ponavljati, ali se ne može pouzdano predvidjeti gdje će se dogoditi sljedeća velika katastrofa, niti kolike će biti njene razmjere. Upozorenja o mogućem megacunamiju kod Kanarskih ostrva ne znače da je katastrofa neposredna — riječ je o mogućem scenariju koji zavisi od budućeg urušavanja vulkanske padine, čije vrijeme nije moguće predvidjeti.