Uzgoj ovaca u Velikoj Britaniji na izmaku: brojna stada najmanja u sjećanju

Na farmi Hill Top u dolini Malham, u nacionalnom parku Yorkshire Dales, ovce su generacijama bile glavni izvor prihoda porodice Heseltine. Međutim, Neil Heseltine, četvrta generacija koja upravlja posjom od 1.500 hektara (eng. akri), kaže da je u proteklih 20 godina došlo do "potpune promjene" i da je radi opstanka preusmjerio poslovanje s ovaca na druge djelatnosti.

Dok je na vrhuncu na farmi bilo više od 800 ovaca za jagnjenje, ove godine u proljeće ih je ostalo samo 45. "Strah me pomisliti gdje bi farmi bilo finansijski da nismo počeli praviti te promjene", izjavio je Heseltine. "Imao sam izbor: nastaviti s uzgojem ovaca zbog sentimentalnosti ili donijeti odvažne odluke."

Pad diljem zemlje

Promjene na ovoj farmi odražavaju stanje u cijeloj britanskoj industriji. Prema podacima Nacionalnog sindikata poljoprivrednika (NFU), prosječni britanski poljoprivrednik ima 60 godina, a cijene goriva, stočne hrane i drugih ulaznih resursa znatno su porasle posljednjih godina. Uz to, mnogi se suočavaju sa smanjenim subvencijama i brige su da novi trgovinski sporumi donose jaču konkurenciju iz inostranstva.

U pitanju su posebno sporazumi s Novim Zelandom i Australijom postignuti nakon britanskog izlaska iz EU, koji su ukinuli carine i dali proizvođačima iz te dvije zemlje velike kvote za izvoz ovčjeg mesa u Veliku Britaniju.

Fil Stocker, izvršni direktor Nacionalnog udruženja ovčara, kaže da u Velikoj Britaniji sada ima 14,7 miliona rasplodnih ovaca, što je najmanji broj u živom sjećanju. Cijelo stada pada: u 2025. godini broji 30,4 miliona ovaca, broj kakav je viđen sredinom 20. stoljeća, kada je i britansko stanovništvo bilo manje, a samim tim i potencijalno tržište za janjetinu i jagnjetinu uzgojenu u zemlji znatno manje.

Ljudi sve manje jedu ovčje meso

Uz pad proizvodnje, ide nizbrdo i potrošnja. Becky Smith, viša analitičarka u Poljoprivredno-vrtnom razvojnom odboru (AHDB), koji zastupa poljoprivrednike, navodi da je potrošnja janjetine i jagnjetine u posljednjih 50 godina znatno smanjena. Prosječno britansko domaćinstvo kupovalo je 1980. godine 128 grama ovčjeg mesa (janjetine i jagnjetine) po osobi sedmično, a 2024. godine samo 23 grama po osobi sedmično.

Prema izvještaju Organizacije za ekonomsku saradnju i razvoj (OECD) i Organizacije za hranu i poljoprivredu (FAO), očekuje se da će globalna potrošnja janjetine porasti 15% do 2032. godine. No, u Velikoj Britaniji promjena ukusa znači da se jagnjetina, koja se pravi od zrelih ovaca, više ne konzumira u volumenu kakav je bio kod ranijih generacija, a janjetina je iz tjednog oslonca prešla u meso koje se češće jede povodom posebnih prilika, dok se sve češće biraju "bijelo meso" poput piletine umjesto janjetine i govedine.

Oni koji rade s ovcama znaju da je to jedan od najtežih poslova u poljoprivredi. Bivši ovčar mi je jednom rekao da ovce uvijek pokušavaju učiniti jedno od tri stvari: "Pobjeći, ili uginuti, ili pobjeći i onda odmah uginuti."

Znakovi krize vide se i na tržišnicama stoke. Jeremy Eaton, generalni menadžer sajma Craven Cattle Mart kod Skiptona u Sjevernom Yorkshireu, gdje stočari iz Yorkshire Dalesa i Pennine Moorsa kupuju i prodaju stoku, kaže da posao nikad nije takav kakav je bio kada je prije 47 godina počeo da se bavi ovim poslom. "Nekada smo na nekim prodajama redovno prodavali 19.000 jaganjaca za tov, a sada smo srećni ako stignemo do 8.000 ili 9.000", rekao je Eaton.

Pad nacionalnog stada zapravo je doveo do snažnog rasta cijena janjetine, navodi Becky Smith iz AHDB-a, pri čemu su cijene ovaca 2024. dostigle rekordne visine. No, uprkos višim cijenama, poljoprivrednici u brdskim područjima s uskim maržama osjećaju pritisak više od mnogih kada porastu troškovi dizela i nafte.

Nadalje, hrana za ovce također je drastično poskupjela - prosječna cijena balote sijena ovog proljeća iznosi 155 funti po toni, naspram 75 funti po toni u ovo vrijeme prošle godine.

Uzgoj ovaca oblikovao je izgled predjela poput Yorkshire Dalesa, sa suhozidom i zelenim brežuljcima koje održava sezonska ispaša, ali želja da se zaštiti baština jedne od najstarijih poljoprivrednih grana u Velikoj Britaniji suočava se ne samo sa manjim apetitom za ovčjim mesom, nego i pitanjem da li bi neka brdovita područja mogla bolje poslužiti obnovi prirode i biodiverzitetu. To otvara pitanje šta budućnost nosi za potrošače i za krajeve poput Jezerskog okruga, Scottish Highlandsa i velških planina, te za ljude koji tamo žive i rade.