Vedrana Rudan u potresnom blogu opisala svoje posljednje dane: "Nepokretna sam, plačem dok mi kćerka osvježava tijelo krpom"

Vedrana Rudan, hrvatska književnica, novinarka, kolumnistkinja i aktivistkinja, na svom blogu "Rudan.info" objavila je tekst pod naslovom "Imati decu… nemati decu", u kojem je na potresan način opisala kako izgledaju njeni dani tokom borbe s teškom bolešću. Rudan je početkom maja 2024. godine javno saopštila da boluje od karcinoma žučnih kanalića — izuzetno rijetke vrste raka.

U svojoj objavi, Rudan je otkrila detalje dijagnoze. "Moj rak je izuzetno rijedak, zove se rak žučnih kanalića, čini mi se. Nisam pročitala ni otpusnu listu ni tip ni internet prognoze. Doduše, negdje sam naletjela da od prvih simptoma do smrti imaš čak tri mjeseca", napisala je. Dodala je da samo pet posto oboljelih ima mogućnost operacije i da je ona bila među tim srećnicima. Najprije je otišla u Svetu Nedjelju, u Radiohirurgiju, kako bi joj rak spalili prije operacije. Međutim, nije "ušla u kvotu" — država ima sporazum s tom ustanovom po kojem određeni broj pacijenata ulazi u kvotu, dok ostali moraju sami snositi troškove ili se osloniti na pomoć prijatelja.

Ispovijest o majčinstvu i bolesti

U blogu je Rudan započela razmišljanje o majčinstvu i djeci, pitanjem koje si je, kako kaže, hiljadu puta u životu postavljala. "Kad si žena, kad pišeš, svi svaku tvoju rečenicu doživljavaju kao golu ispovijest. Nikad niko nije zatražio za Tolstoja smrtnu kaznu jer je gurnuo Anu Karenjinu pod vlak", napisala je. Opisala je kako priče o lošoj djeci doživljavaju veći uspjeh, pa nekako pređe u naviku vlastitoj djeci nacrtati rogove — jedinice, propali razredi, krivi odabir posla, lijenost, prerana upuštanja u veze, nedovoljno ljubavi prema majci. Sve te male i velike zamjerke koje roditelji gomilaju, a djeca se ne mogu braniti.

Posebno potresan dio teksta odnosi se na boravak u bolnici. "Teško sam bolesna. Češće sam u bolnici nego kod kuće. Umirem od raka, sporo ide", napisala je Rudan bez uljepšavanja. Opisala je kako su joj djeca bila u posjeti, smjenjujući se uz njen krevet. Kćerka joj je osvježavala tijelo i usta tankom krpom, dok joj je ona prepričavala priče iz zajedničkog djetinjstva. "Slušala me, smijala se i pravila kao da ih prvi put čuje. Iz torbe je izvukla turpiju za nokte, uzela moj dlan u svoj — da mi budeš lijepa, mama", prenijela je Rudan. Potom je došao sin, donio joj knjigu koju su dugo čekali i kutiju Kraš Dražeja — "lakše ćeš zaspati". Nakon desetak minuta navukao joj je pastu na četkicu i pomogao joj da u krevetu opere zube, pa joj poljubio gornju stranu desnog dlana uz "laku noć, mama".

Povratak kući — dan "veseo i žut"

Rudan je opisala i povratak iz bolnice. "Možda sam već napisala. Dan je veseo i žut. Lijepo je biti kod kuće i kad si nepokretan i kad nikako da izračunaš je li već vrijeme za smrt", napisala je. Kćerka je stigla u goste s novim psom, a u velikoj torbi donijela hrpu mirišljave, ispeglane odjeće. "Uvaljujem nos u nju. Ne mogu podnijeti bolnički miris", priznala je književnica. Za ručak joj je kćerka spremala lignje na žaru, dok se ona izležavala na kauču na terasi, između mirisa mora koji je, kako je napisala, ili ubija ili čini živom.

Sin joj je ispekao palačinke po receptu njene bake — "najbolje palačinke na svijetu", napisala je, dodajući da recept više ne pamti jer sve zaboravlja. U pozadini je muž pripremao sve što joj je trebalo za ručak koji je za nju bio raskošan — jedna lignja, komadić hljeba i pola palačinke. Kada su djeca otišla svojim kućama — kćerka je dobacila "Bokić", a sin joj veselo mahnuo krpom za pranje suđa — Rudan je čekala da joj muž ode u kuhinju. "Plačem", napisala je jednostavno. I onda nizala pitanja na koja ni sama nije imala odgovor: "Bolest? Dan je previše žut? Strah od smrti? Alergija na pelud? Imati djecu? Nemati djecu?"

Tekst Vedrane Rudan, pisan njenim prepoznatljivim stilom — oštrim, iskrenim i bez dlake na jeziku — ostavio je dubok utisak na čitaoce, jer je na najličniji mogući način progovorila o tome šta znači suočiti se sa smrću, okružen ljubavlju onih koje si odgajao i kojima si, kako sama priznaje, ponekad nepravedno crtala rogove.