Velika Srbija od Slovenije do Soluna: Kako je francuski prijedlog iz 1915. predviđao podjelu Evrope nakon Prvog svjetskog rata

Francuska geopolitička razmišljanja iz 1915. godine, sačuvana na mapi koju je izradio autor F. Pižon, otkrivaju koliko su dalekosežne i radikalne bile vizije pariških stratega o budućnosti Evrope nakon završetka Prvog svjetskog rata. Glavni cilj ovih planova bio je trajno slomiti moć Centralnih sila, u potpunosti prekrojiti granice kontinenta i time obezbijediti dugotrajnu stabilnost te dominantnu poziciju Francuske i njenih saveznika. Osim predviđenog razbijanja Njemačkog carstva i preoblikovanja Bliskog istoka, plan je uključivao i temeljitu reorganizaciju Balkana, gdje je umjesto kasnijeg koncepta višenacionalne jugoslavenske zajednice bilo zamišljeno formiranje velike i moćne srpske države.

O ovoj temi govorio je naučnik Stanislav Sretenović, koji je pojasnio da se radilo uglavnom o hipotetičkim razmišljanjima iz 1915. godine. „To nisu bila predviđanja, nego hipotetička razmišljanja o teritorijama koje će biti dodijeljene članicama Trojne antante u slučaju pobjede. To je trgovina teritorijama koja je posebno vezana za Italiju zbog potpisivanja Londonskog ugovora", rekao je Sretenović.

Srbija kao centralna balkanska sila

Prema ovim francuskim zamislima, Srbija je trebala prerasti u centralnu silu na Balkanu kroz ogromno teritorijalno proširenje. Umjesto kasnijeg složenog ujedinjenja u višenacionalnu Jugoslaviju, Pariz je srpske teritorijalne aspiracije sagledavao kroz direktno pripajanje ključnih oblasti susjednih zemalja. Srbija bi, prema ovom planu, obuhvatila veliki dio Bosne i Hercegovine, dok bi na sjeveru dobila Srijem i Bačku, a Banat je bio namijenjen Rumuniji. Na prostoru Hrvatske preuzela bi Hrvatsku-Slavoniju i prostirala se duž dalmatinske obale sve do Splita, čime bi ostvarila strateški izlaz na Jadransko more. Na jugu bi zadržala cijelu današnju Sjevernu Makedoniju, a dodatno bi se proširila i na sjeverni dio Albanije, koja bi bila potpuno podijeljena, čime bi Srbija osigurala još jedan pristup moru.

Sretenović je pojasnio kontekst ovih ideja: „U diplomatskim ugovorima iz 1915. godine pojavljivale su se ideje o stvaranju 'Velike/Proširene Srbije'. To nije išlo dalje od pojedinih hipotetičkih razmišljanja nekih diplomata. Govorilo se i o teritorijama Srijema, Slavonije i Dalmacije, a sve je to bilo izazvano ulaskom Italije u rat 1915. godine, koja je bila saveznica Srbije." Dodao je da se tada spominjalo kako Srbija treba predati dio Makedonije, tačnije jugoistočni dio, kako bi Bugarska ušla u rat, jer su u tom trenutku i Bugarska i Rumunija još bile neutralne. „U razgovorima je Pašiću neformalno nuđeno da se Srbija povuče sa svoje legitimno stečene teritorije nakon Balkanskih ratova, a da zauzvrat dobije proširenja na zapadu prema Italiji, koja je bila saveznica", naveo je Sretenović.

Položaj Crne Gore i Italije

Crna Gora je prema ovim predviđanjima trebala sačuvati državnu nezavisnost, ali u znatno izmijenjenom i proširenom obliku u odnosu na dotadašnje granice. Nije bilo predviđeno njeno direktno pripajanje Srbiji, već je trebala djelovati kao njen blizak saveznik na jugu. Kao nagradu za ratne napore i savezničku lojalnost, Crna Gora bi pripojila cijelu Hercegovinu i Metohiju, a dobila bi i dodatna proširenja na račun sjevernog albanskog primorja, čime bi znatno ojačala svoju poziciju na južnom Jadranu. „Crna Gora se tada ne spominje u kontekstu ujedinjenja sa Srbijom. Crna Gora je u tom trenutku još uvijek članica Antante i saveznica Srbije i Italije", pojasnio je Sretenović.

Francuska predviđanja u velikoj su mjeri uvažavala tajne dogovore kojima se Italija priklonila saveznicima. Zbog toga je Italija na mapi bila prikazana kao znatno veća sila nego što je danas. Pored zauzimanja cijelog Tirola, Koruške i Kranjske, Italiji je bilo namijenjeno kompletno austrijsko primorje — od Trsta i Furlanije, preko Istre, pa sve do sjevernog i srednjeg dijela Dalmacije. Italijanske teritorijalne ambicije prema ovom planu bile bi zadovoljene i izvan Evrope, pa joj je bila namijenjena i velika oblast u Anadoliji sa centrom u Antaliji, kao prirodni nastavak njene kontrole nad Dodekanezom. „Prema Londonskom ugovoru Italiji su obećane velike teritorije u Egejskom i Jadranskom moru, kao i dio teritorije Dalmacije", rekao je Sretenović.

Sudbina Njemačkog carstva

Možda najradikalniji dio ovih planova ticao se Njemačkog carstva i same Pruske, koje bi prema zamislima pariških stratega bile potpuno izbrisane sa geopolitičke karte. Jasni cilj bio je zauvijek onemogućiti postojanje jedinstvene njemačke države. Teritorije zapadno od Rajne pripale bi Francuskoj i Belgiji, pri čemu bi Francuska vratila Alzas i Lorenu. Šleziju, Pomeraniju i cijelu Istočnu Prusku anektirala bi Rusija, dok bi Danska dobila Schleswig-Holstein sve do Hamburga. Preostali njemački prostor bio bi podijeljen na nekoliko nezavisnih i slabih država, čime bi se, prema zamisli autora plana, trajno eliminisala prijetnja ujedinjene Njemačke.