Velika studija skeniranja mozga dovodi u pitanje popularnu teoriju o kontroli emocija

Promjena načina razmišljanja o teškoj situaciji, koju naučnici nazivaju kognitivnom reprocjenom, može donijeti olakšanje u negativnim emocijama. Velika studija objavljena u časopisu Nature pokazala je, međutim, da aktivnost u moždanim regijama povezanim s emotivnom kontrolom ne otkriva koliko je ta strategija kod neke osobe djelotvorna.

Istraživanje na do 2.175 učesnika

Studija je obuhvatila 40 skupova podataka sa ukupno do 2.175 učesnika. Tim je objedinitio rezultate analiza 32 istraživačke grupe prema unaprijed registrovanom standardizovanom planu, što im je omogućilo da uoče slabe povezanosti koje manje studije lako propuštaju.

U eksperimentima su učesnici unutar skenera gledali uznemirujuće slike — neke su samo posmatrali, dok su druge pokušavali reinterpretirati kako bi osjetili manje distresa. Funkcionalna magnetna rezonanca (fMRI) pratila je promjene u oksigenaciji krvi povezane s moždanom aktivnošću, a istraživači su zatim upoređivali moždane odgovore s izvještajima učesnika o tome koliko su olakšanja osjetili.

Očekivanja se nisu potvrdila

Raniji eksperimenti ponovno su pokazivali da se prilikom reinterpretiranja uznemirujućih situacija aktivira prefrontalni korteks, dio mozga iza čela uključen u rasuđivanje i zadržavanje informacija u umu. Zbog toga su naučnici očekivali povezanost između aktivnosti tih regija i sposobnosti regulacije emocija. Nova studija taj odnos nije pronašla.

Upitnici o tome koliko često ljudi koriste reprocjenu u svakodnevnom životu nisu pokazali značajnu povezanost ni s olakšanjem tokom zadataka ni s smanjenjem aktivnosti amigdale, moždane strukture uključene u emotivne odgovore. Osobe koje su izvijestile više olakšanja pokazivale su, istina, veće smanjenje aktivnosti amigdale, ali je ta povezanost vrlo slaba — istraživači su izračunali da bi studiji trebalo 1.105 učesnika za 80 posto šanse da otkrije odnos te snage. Ni jedna od tri mjere nije pokazala očekivanu povezanost s aktivnošću u utvrđenim prefrontalnim mrežama za regulaciju emocija, koje su bile aktivne i prilikom doživljaja negativnih emocija i prilikom pokušaja njihove promjene.

„Neke od moždanih regija uključenih u regulaciju emocija nisu nužno iste one regije čija aktivnost nam govori koliko je neko dobar u tome“, rekao je psiholog Maurizio Sicorello iz njemačkog Centralnog instituta za mentalno zdravlje za ScienceAlert.

Šta rezultati znače

Sicorello je objasnio razliku na primjeru tješenja prijatelja nakon prekida veze. Prijateljev prefrontalni korteks vjerovatno učestvuje dok razmatra drugačiju perspektivu, ali hoće li ta perspektiva donijeti utjehu zavisi od toga koliko se povezuje s njegovim iskustvom. „Samo aktiviranje moždanih regija uključenih u reprocjenu ne znači nužno da je reprocjena lično značajna ili emotivno djelotvorna“, naveo je Sicorello.

Nalazi su važni za istraživanja koja pokušavaju procijeniti emocionalne poteškoće putem skeniranja mozga: aktivnost pojedine regije sama po sebi nije dovoljna osnova za procjenu nečije sposobnosti upravljanja emocijama. Više informacija moglo bi ponuditi proučavanje komunikacije između regija i situacija povezanih s ličnim iskustvima.

Analiza nije testirala da li terapija poboljšava emocionalne vještine. Sicorello je pojasnio da postojeći dokazi o koristi liječenja ostaju relevantni, iako moždani procesi odgovorni za te koristi još trebaju razjašnjenja. Skupovi podataka odnosili su se na ne-kliničke uzorke odraslih osoba, pa nalazi možda ne važe za druge populacije, uključujući osobe s težim simptomima mentalnog zdravlja. Reinterpretacija slike u skeneru ne odražava u potpunosti ni suočavanje s prekidom veze u stvarnom životu.