Fosilni dokazi iz Meksika mijenjaju sliku o selidbi sisara između Sjeverne i Južne Amerike

Dugo je u naučnim krugovima vladalo uvjerenje da životinje nisu prelazile između Sjeverne i Južne Amerike sve dok se prije otprilike 2,8 miliona godina nije formirao Panamski kopneni most — događaj koji je pokrenuo masovnu migraciju poznatu kao Velika američka biotička razmjena. No, rezultati nove studije objavljene 30. jula u časopisu Science ukazuju na to da je ta priča znatno složenija.

Fosili iz Meksika otkrivaju raniji početak migracija

Analizirajući fosilne nalaze iz Meksika, istraživači su došli do zaključka da su sisari sa sjevera američkog kontinenta krenuli prema jugu mnogo prije nego što se smatralo — čak prije deset miliona godina. Kako kopneni most u to doba još nije postojao, te životinje su ostajale zarobljene na području današnjeg Meksika, u svojevrsnoj "biogeografskoj čekaonici" gdje su se prilagođavale novim uslovima i razvijale u nove vrste.

Baza fosilnih podataka iz Meksika dugo je bila skromna, ali tim koji stoji iza ove studije posljednjih je godina značajno proširio zbirku — broj poznatih fosila sisara iz te zemlje praktično je udvostručen, a pokrivaju raspon od 12 miliona godina unazad do danas. Pažljivijim pregledom uočeno je da brojni primjerci, neki stari i čitavu deceniju miliona godina, dijele izrazite sličnosti s nalazima iz sjevernih dijelova kontinenta.

Od čekaonice do prelaska na jug

U periodu između deset i sedam miliona godina prije sadašnjosti, veći sjevernoamerički sisari nastavili su se razvijati u meksičkom području. Oko sedam miliona godina unazad, sitnije vrste poput glodara i životinja srodnih rakunima počele su sporadično stizati do južnoameričkog tla. Način na koji su to činile ostaje nepoznat — naučnici pretpostavljaju da su možda dospjele nošene prirodnim splavljima ili prelazeći s ostrva na ostrvo preko Srednjoameričkog morskog prolaza koji je u to doba razdvajao kontinente.

Neravnopravna utakmica nakon spajanja kontinenata

Nakon što se kopneni most konačno uspostavio, životinje su počele slobodno prelaziti u oba smjera. Jack Tseng, vertebratni paleontolog s Univerziteta Kalifornije u Berkeleyu i jedan od autora studije, opisuje taj trenutak kao otvaranje kapija — no ishod nije bio podjednak za obje strane. Sjevernoameričke vrste su se pokazale konkurentnijim, dok su mnoge južnoameričke izumrle.

Statistika modernog doba to potvrđuje: u Sjevernoj Americi danas žive svega četiri roda sisara čiji korijeni sežu na jug, dok u Južnoj Americi sjevernoameričko porijeklo ima preko polovine od ukupno 217 zabilježenih rodova sisara.

Paleobiologinje Jenny McGuire i Claire Williams sa Georgia Techa, koje nisu učestvovale u istraživanju, u svom komentaru primjećuju da ovakvi ishodi nisu neuobičajeni — susreti životinjskih i biljnih zajednica koje ranije nisu bile u kontaktu neizbježno proizvode različite sudbine među vrstama.

Zašto su sjevernjaci bili uspješniji? Naučnici ne smatraju da su bili biološki nadmoćni. Moguće objašnjenje leži u tome što su tokom boravka u "čekaonici" međusobno konkurisali za ograničene resurse, pa su samo najotporniji preživjeli i krenuli dalje. Dodatna prednost mogla je biti i u tome što su sjevernoamerički sisari uglavnom bili placentalni — njihovi potomci rađaju se razvijeniji i brže postaju samostalni.

Tseng naglašava da ova otkrića nadilaze puku rekonstrukciju prahistorijskih migracija. Razumijevanje evolucijske historije pojedinih vrsta moglo bi pomoći naučnicima i zaštitarima prirode da procijene koje životinje imaju bolje izglede za preživljavanje u budućim ekološkim promjenama, uzimajući u obzir izazove koje su njihovi preci već savladali tokom proteklih deset miliona godina.

Izvor: Smithsonian Magazine