Gavrankapetanović 31 godinu nakon masakra na Markalama: "Ismete, trči dole, pravi je pokolj"

Trideset i jedna godina prošla je od 28. augusta 1995. godine, jednog od najtežih dana u historiji opkoljenog Sarajeva. Na gradskoj pijaci Markale granata je u svega nekoliko sekundi oduzela živote 43 ljudi, među kojima je bilo i troje djece, dok su 84 građana zadobila teške povrede.

Među ljekarima koji su tog kobnog dana spašavali ljudske živote bio je i prof. dr. Ismet Gavrankapetanović, tada mladi ljekar na odjelu ortopedije. Kada su se oglasile sirene i počelo pristizanje velikog broja ranjenih, Gavrankapetanović je upravo završavao redovne operacije. Njegov tadašnji šef, profesor Safet, doviknuo mu je riječi koje i danas odzvanjaju: "Ismete, trči dole, pravi je pokolj!"

Gavrankapetanović se u razgovoru za Fenu prisjetio tih prvih trenutaka. Na staru hirurgiju dovezena su 84 teško ranjena građanina Sarajeva. Ljekari su tokom ratnih godina već bili naviknuti na rad u gotovo nemogućim uvjetima — bez redovnog snabdijevanja strujom i vodom — ali razmjeri zločina tog dana bili su ogromni. Medicinska trijaža već je bila obavljena, a pred ljekarskim timovima ostalo je najteže pitanje: kome prvo pružiti pomoć.

"Ušao sam u operacione sale i gledao kojem stolu prvom prići", ispričao je Gavrankapetanović. Operacije su trajale neprekidno cijeli dan i cijelu noć, završavajući tek u zoru 29. augusta. Za ratne hirurge to nije bio samo još jedan težak dan — bile su to povrede i razaranja ljudskog tijela koja, kako kaže Gavrankapetanović, "prevazilaze ljudsko iskustvo".

Dvije slike istog užasa

Markale su tog dana imale dvije slike istog užasa. Na pijaci su ostala tijela ubijenih civila, dok se u bolnici vodila očajnička borba za spašavanje što većeg broja života. Za Gavrankapetanovića taj dan ostao je duboko urezan u sjećanje. Godinama kasnije govorio je o dijelovima tijela, licima ranjenih, krikovima i tišini koja ostaje nakon svega. Takve slike, kaže, čovjek ne može naučiti iz knjiga — nosi ih u sebi zauvijek.

Markale danas nisu samo datum u kalendaru. One su mjesto sjećanja na 43 ubijenih Sarajlija i opomena generacijama koje nisu doživjele opsadu grada. Gavrankapetanović je poručio da je sjećanje zalog da se "povampireno zlo uništavanja nevinih ljudskih bića" više nikada ne ponovi.

Trideset i jedna godina kasnije, njegova rečenica s početka tog krvavog dana i dalje zvuči kao kratki opis masakra: "Ismete, trči dole, pravi je pokolj." A iza nje ostaje ono što se ne može izbrisati — 43 ugašenih života i bolnica koja je cijeli dan i cijelu noć pokušavala spasiti one koji su preživjeli.